Ericu Claptonu nitko ne može poricati originalnost, osobito kada je sviranje gitare u pitanju, zbog čije maestralnosti uglavnom pada u drugi plan koliko je on izvanredan i kao pjevač. No, kada odaje počast svojim glazbenim junacima i idolima, tada Clapton iskazuje zapanjujuću vještinu mimikrije, koja je u suprotnosti s onim što bismo očekivali od individualca njegova kalibra: npr., ostat će zapamćena njegova imitacija Boba Marleya ne samo u njegovoj vlastitoj verziji “I Shot The Sheriff”, nego i u vlastitu nastavku te pjesme “Don’t Blame Me” (s albuma “There’s One In Every Crowd”).
Ta manje cijenjena sposobnost poprimanja tuđih oblika osobito dolazi do izražaja na njegovu najnovijem albumu “The Breeze: An Appreciation of J. J. Cale” na kojem odaje počast glazbenom idolu i prijatelju koji je lani preminuo. Osim što je Clapton, kao što dobro tvrde na All Musicu, zapravo cijelu solo karijeru odavao počast J. J. Caleu, kojem duguje svoje ponajveće hitove “Cocaine” i “After Midnight”, a s njim je i snimio zajednički album “The Road to Escondido“, problem onoga što smo već čuli i predvidljivog manji je od toga što i na cijelom albumu posveta nedostaje većeg autorskog nadahnuća.
Nove verzije “Call Me the Breeze”, “Rock’n’Roll Records” i drugih koje dosad nismo čuli u Claptonovim verzijama odsvirane su sjajno i pouzdano, ali previše slično originalima da bismo ih koristili kao “neko novo čitanje”.Dojam puno ne popravlja ni cijeli niz gostiju, među kojima su najosebujniji Mark Knopfler i njegova prepoznatljiva solo gitara te Willie Nelson i njegov nazalni glas, dok se drugi gosti, poput Toma Pettyja, Dona Whitea i ostalih, tek uklapaju u Claptonovu mimikriju
Covjek se namuci, napravi pjesme i onda se nadje ovakav kriticar da to malo popljuje na svoj nacin. Arsene majstore, kad toliko znas, a ti se prihvati gitare i napravi bolje od starog Erica