Kako to već obično biva, trebalo je proći više od godine i pol da u Zagreb doputuje hvaljena i nagrađivana predstava iz nekog izvanzagrebačkog nacionalnog teatra. Godinama je tako zagrebačka publika čekala “Unterstadt” HNK Osijek, tek malo manje vremena trebalo je da u metropolu stigne sjajan balet HNK Split “Derviš i smrt”, u kojem glavnu ulogu pleše nacionalni prvak Baleta HNK Zagreb Tomislav Petranović, a sada je Zagrebačko kazalište mladih ugostilo “Plamteću vodu”, baletnu hit-predstavu riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Balet je to koji je nastao u nesretnoj 2020. godini, kada je Rijeka bila europska prijestolnica kulture, što je pandemija koronavirusa pretvorila u praznu titulu, te je ova predstava odjeka spektakla kakvih se trebalo brojiti u desecima.
No, “Plamteću vodu” se isplatilo čekati, i u Rijeci i u Zagrebu, jer riječ je neobičnoj viziji koja u jezik suvremenog plesa pretače sve kontraste vode, počevši od temeljnog počela koje kaže da bez vode nema života, ali i da ga ta ista voda može oduzeti kao od šale, jer je sila nevjerojatne razarajuće snage.
Koreograf svjetskog renomea Andonis Foniadakis (Grk, rođen na Kreti, što mu je vodu, odnosno more u svim pojavnostima, upisalo u genetski kod), na glazbu Juliena Tarridea, cijelu predstavu gradi na oštro suprotstavljenim kontrastima, a cijeli baletni ansambl slijedi ga u frenetičnom ritnu. Njegova koreografija je zadivljujuća, i teško je reći jesu li upečatljivije scene sola, dueta ili pak one grupne. On tijela svojih plesača postavlja i u pozicije u kojima kao da gube dijelove svoje ljudskosti. Na trenutke se čini da su plesači krpene lutke na nevidljivim koncima koje neko veliko dijete razvlači do praga pucanja, na trenutke su nalik nekim divovskim kukcima koji, po blago nagnutoj sceni, nadiru prema publici. Energija ove predstave je izuzetna, kao da doslovno slijedi energiju vode, s ritmom koji snažno raste prema finalu predstave, koje se ipak pretapa u jedan mnogo laganiji, čak romantični, duet.
Mnogo je tu simbolike, asocijacija, još više emocija koje se rađaju u toj snažnoj interakciji plesača, u kojoj se doslovno čini da svaka plesna sekvenca pomiče fizičke (i mentalne) granice svakog od njih. Svi su oni do kraja predani viziji svog koreografa i spremni su na nevjerojatne načine “slomiti” svoje tijelo. Doslovno se iz svakog plesnog pokreta i predanosti jasno vidi s kojom su snagom i željom iskoristili jedinstvenu priliku da drugi put rade s ovim istaknutim europskim i svjetskim koreografom (prvi put je u Rijeci Ravelov “Bolero” postavio na trampolinima). A ta dva dolaska Foniadakisa u Rijeku svakako idu u zasluge ravnateljici Baleta HNK Ivana pl. Zajca Maši Kolar.
Jedina zamjerka koja se može izreći nakon ovog baletnog gostovanja jest ona vezana uz svjetlo, koje je kreacija Sakisa Birbilisa, koji je ujedno i scenograf predstave. Nije to svjetlo loše, štoviše potpuno je uklopljeno u umjetničku viziju koreografa, samo ga je premalo. Na trenutke, posebno one u kojima ples doseže najžešći tempo i u promatraču budi najviše emocija, taj čovjek koji sjedi u mraku gledališta jednostavno želi ta nevjerojatno sposobna tijela pred sobom vidjeti malo bolje.
