Tek što je s repertoara sišla njegova za tri Oscara nominirana
„Zamjena“ s Angelinom Jolie, u kina je stigao „Gran Torino“, novi film
neumorna 78-godišnjaka Clinta Eastwooda.
Dramu s osnovnim temama rasne nesnošljivosti i pomirljivosti Eastwood
je proglasio svojim posljednjim glumačkim nastupom, a film je postao
komercijalno najuspješnije djelo s njegovim redateljskim potpisom.
Čangrizavi starac
Smješten u nekad zacijelo vrlo ugodnu i idiličnu, danas zapuštenu i
neuglednu radničku četvrt stambenih privatnih kuća u Detroitu (standard
života detroitske radničke klase očito je uvelike nadmašivao standard
dostupan hrvatskoj srednjoj klasi današnjice),
„Gran Torino“ za glavnog junaka nudi upravo obudovjela čangrizava
starca Walta Kowalskog (Eastwood) u kojemu prepoznajemo niz obilježja
likova koje je Eastwood tumačio u svojoj bogatoj karijeri.
Psihofizički dobrodržeći veteran Korejskog rata i bivši zaposlenik u
tvornici automobila mrzi sve oko sebe, osobito one koji ga neposredno
okružuju. To su uglavnom Azijati koji sada čine većinsko stanovništvo
četvrti iz koje su se odselili gotovo svi bjeloputi Amerikanci.
Naglašeno rasistički nastrojen, ali pošten i pravedan, Walt će se
nevoljko zbližiti s prvim susjedima, pripadnicima naroda Hmong.
Močvarni štakori
Kao što nas je već navikao, redatelj Eastwood bira gotovo opušteno
odmjeren ritam te priču, odnose i karaktere gradi polako i sigurno, bez
redateljskih vratolomija, samo uz poneku nenametljivo elegantnu
majstoriju. Zanimanje uglavnom privlači crnohumornom duhovitošću,
osobito onom koja se odnosi na neprijateljski odnos glavnog lika prema
okolini.
Čak i pošto se sprijatelji s Hmonzima, bez pardona će ih u lice
nazivati kosookim pizdekima, patuljastim pimpekima ili močvarnim
štakorima. No, unatoč šarmu, dobrim namjerama, zanatskoj kompetenciji i
autorskoj autoritativnosti, „Gran Torino“ pati zbog vrlo klišejizirana
scenarija bez razrade pojedinosti koje bi razmjerno banalne modele
učinile uvjerljivijima.
Cjelina se stoga neprestano doima kao „priča kojom nam se nešto želi
poručiti“, a ne kao djelo samostalnoga života o čijem ćemo „nauku“
promisliti a da nas netko na nj ne upozorava s podignutim prstom.
PREMIJERA: