Studio Pixar, koji je tijekom godina iznjedrio neke od najljepših animiranih filmova poput “Potrage za Nemom”, “Priče o igračkama”, “Nebesa” i “Izvrnuto obrnuto”, ovog Božića donio nam je još jedan instant-klasik. “Soul” ili “Duša” tako je posljednji u nizu onih crtića koji su naizgled namijenjeni djeci, ali zapravo itekako progovaraju i odraslima. Film u režiji Petea Doctera i Kempa Powersa i zadivljujućim soundtrackom Trenta Reznora, Jona Batiste i Atticusa Rossa nam, imali sedam ili sedamdeset sedam godina, postavlja pitanja koja su vječna i nepromjenjiva: Zašto postojimo? Koji je smisao života? Ima li života nakon smrti?
“Duša” prati život (i smrt) sredovječnog jazz-pijanista Joea Gardnera, kojem glas posuđuje Jamie Foxx. Vječno u sjeni slavnijeg oca, Joe za život zarađuje kao profesor glazbe u srednjoj školi. Bitno je spomenuti i da je on prvi glavni lik Afroamerikanac u nekom Pixarovu crtiću. No, njegova rasa ne igra veliku ulogu u filmu niti se doima forsirano – Joe je fantastično razrađen lik s kojim se svi mogu poistovjetiti. Susrećemo ga u prijelomnom trenutku života, dok se bori s osjećajima neispunjenog potencijala, neostvarenih snova i problemom nepovratnog istjecanja vremena. Velik dio filma stoga čini jazz-glazba – neki kritičari nazvali su je čak i jednim od likova u filmu. Improvizacija, kreativnost i sloboda koju jazz inherentno nosi, zanos koji obitava negdje na granici metafizike i moć umjetnosti da nas prenese u neki drugi svijet, iznimno su originalno preneseni u vizualni medij. No, kada naš junak Joe napokon dobije priliku da zasvira s prestižnom jazz-skupinom, iznebuha izgubi život. Nađe se zatim izgubljen u vremenu i prostoru, u neobičnom svijetu negdje između života i smrti, zvanom “veliko prije”, suočen s dvojbom hoće li se rukama i nogama boriti za goli život ili jednostavno – nastaviti dalje.
Pixar je s prikazima toga snovitog međuzemlja ponovno, kao i u odličnom “Izvrnuto obrnuto”, prekrasno i nježno vizualno predočio stvari koje u našem umu postoje samo u obliku veoma apstraktnih koncepata. Likovi koje tamo susrećemo neodoljivo nalikuju na Picassove slike, no, primijetili su neki, podsjećaju pogotovo na prikaze koje je izmaštao jedan od naših najboljih animatora, Dušan Vukotić, u svom Oscarom nagrađenom “Surogatu”. Joe, ili bolje rečeno, njegova duša, u tom neodređenom prostoru na razmeđu početka života i smrti susreće se s dušom zvanom 22 (glas joj daje Tina Fey), svojeglavim bićem koje već tisućljećima odbija odlazak na Zemlju i uspijeva izluditi i najupornije mentore poput Majke Tereze.
Svaka duša, kazuje nam ovaj film, prije nego što započne svoj život u ljudskom tijelu, mora pronaći iskru koja ih pokreće i tjera da jutrima izlaze iz kreveta. Ali Duša 22 jednostavno ne vidi poantu u odabiranju ljudskog života, obično okrutnog i punog patnje, te u njenim očima, sasvim besmislenog. Joe, s druge strane, ne može do kraja prihvatiti činjenicu svoje smrti dok živi u uvjerenju da svijetu nije dao sve što mu je mogao pružiti. Taj neizgledni par pratimo kako svojim dražesnim avanturama na duhovit i topao, ali i iznenađujuće dubok način, pokušava pronaći svoje pravo mjesto u svijetu. A zajedno, jedno od drugoga uče, razvijaju se i uspijevaju prihvatiti sami sebe, baš takvima kakvi jesu.
Iako govori o temama koje su često neraskidivo povezane s religijom i vjerom, “Duša” ostaje sasvim sekularna. Ne pronalazimo u njoj ni najmanje naznake moraliziranja, ali jednako tako, ne dotiče se “velikog poslije”, odnosno života poslije smrti. Više od svega, pokazuje nam da je baš svaki život vrijedan življenja i nastao je s razlogom – kakav god razlog to bio. “Duša” je, sve u svemu, veliki filmski zagrljaj, baš kakav nam treba u ovim neizvjesnim vremenima u kojima se više nego ikad osjećamo tako malenima pred velikim misterijima života.
