Veljko Bulajić, redatelj "Vlaka bez voznog reda", "Kozare", "Neretve"... za nekoliko bi mjeseci trebao početi snimati film, zasad pod radnim naslovom "Libertas", o velikom hrvatskom, dubrovačkom komediografu Marinu Držiću.
Današnji filmski senzibilitet i Veljko Bulajić - ide li to zajedno? Osjećate li strah kraj toliko mladih redatelja?
U Europi i svijetu ima sada nekoliko mojih vršnjaka, ili redatelja starijih od mene, kao što su Wajda, Zanussi i drugi, koji stvaraju iznimno zanimljive filmove. Nema mladih i starih, ima loših i dobrih. Moj posljednji film, "Donator", snimljen prije desetak godina, bio je među najgledanijim filmovima u ex-Jugoslaviji upravo zahvaljujući odličnoj komunikaciji sa suvremenim gledateljima. Mislim da je baš Marin Držić tema koja najviše odgovara mom današnjem senzibilitetu. Teško bih sada mogao snimiti ratni film.
Biste li, načelno gledajući, mogli snimiti neku "Kozaru", "Neretvu" ili "Vlak..." iz Domovinskog rata?
Domovinski rat je iznimno velika tema, tragično je što o njemu još nema dobrog filma, mislim da je tome kriva neselektivnost u izboru autora i dodjeli novca. Ali sigurno će se snimiti i dobrih filmova o Domovinskom ratu, jer je toliko mnogo sudbina koje to zaslužuju...
Pripadali ste jednoj ideji i jednom miljeu, jugoslavenskom miljeu, koji je doživio rasulo. S obzirom na tu pripadnost, kakav je Vaš odnos prema Domovinskom ratu?
I dalje ostajem uza svoje filmove, "Kozaru", "Neretvu"..., koji su duboko antifašistički, i, kao takvi prikazuju se i danas, nakon toliko godina, diljem svijeta, u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, na CNN-u... U što se JNA s vremenom pretvorila, odnosno to da se pretvorila u sredstvo velikosrpske agresije, najbolje pokazuje činjenica da su se svi antifašisti u obrani Hrvatske, u Domovinskom ratu, okrenuli protiv nje. Ja sam to osjetio jako rano. Kada je 1971. "Neretva" došla na ekrane, jedini grad u koji nisam išao na premijeru bio je Beograd, a bio sam u Moskvi, Kijevu, Washingtonu, New Yorku, Rimu, Napulju, Parizu, Londonu... Zato što su - prvi put! - četnici prikazani kao kolaboranti, Memorandum je ustao protiv "Bitke na Neretvi" i tada je bila moja poznata polemika s njima u VUS-u. Tada su i četnici u Chicagu razbili kinodvoranu u kojoj se film prikazivao. Glavni protivnik "Bitke na Neretvi" bio je načelnik Generalštaba JNA, general Ljubičić, koji će kasnije omogućiti uspon Miloševića. Već tada sam vidio u što se pretvara JNA, i da nije bilo Tita, "Neretva" bi jako loše završila. Uostalom, da Tito na Neretvi nije bio pobjednik, ostala bi Kraljevina Jugoslavija, pobjednik bi bio Draža Mihailović, pa je jasno zašto je moj film tako žestoko napadan!
Poticaj za film o Držiću, kako ste izjavili, dao Vam je napad na Dubrovnik.
Jest, apsolutno. Bio sam jedan od organizatora konvoja "Libertas", bio sam u Dubrovniku kad je bombardiran, vidio sam porušeni Muzej Marina Držića. Razmišljao sam o Držiću, koji je volio svoj Dubrovnik i jako dobro poznavao Europu, kao o čovjeku okrenutom budućnosti i obuzetom slobodom za koju se i borio. Bombardiranje Dubrovnika doživio sam kao bombardiranje dubrovačke kulture, kao bombardiranje Marina Držića i pomislio sam da bi svijet trebao vidjeti film o životu i djelu takvog Držića.
Vaši su filmovi prožeti kolektivističkim moralom, kolektivističkim patosom, a Držić je izrazit individualac.
Radije bih upotrijebio riječi osjećanje naroda nego kolektivistički patos. Uostalom, ja ću snimiti film o Držiću ali i o Dubrovniku, gradu-republici, gradu-državi, u kojem je Držić mogao nastati, o Dubrovniku koji je imao svoje odnose sa sličnim državnim ustrojima, koji je imao narod, svoju veliku kulturu i tradiciju, koji je u to vrijeme bio pandan Veneciji, Firenci, Pisi... Takav Dubrovnik nije dao samo Držića, nego i Vetranovića i druge veličine.
Kako ćete filmski, redateljski oslikati Držića za ovu, sadašnju suvremenost?
Kroz njegova djela, kroz njegovu bitku za demokraciju, kroz sukobe koje je imao, kroz viziju boljeg, pravednijeg svijeta, kroz njegovu povijesnu težnju da jedno lice vremena zamijeni drugim, koje se tada rađalo iz idejnog obzora humanizma i renesanse.
Bojite li se opasnosti da napravite relativno dobar spomenik kulturnoj veličini koji će ostati samo to, to jest neće biti gledan?
Ne bojim, moji su filmovi uvijek bili gledani, a Držić i Dubrovnik su kao tema iznimno privlačni.
Tko će film financirati?
Hrvatsko Ministarstvo kulture s onoliko novca koliko daje za prosječan naš film, a ostalo, oko dva i pol milijuna maraka, daju stranci. Film je hrvatsko-talijansko-slovenska koprodukcija.
Držić u Europi baš i nije poznat.
Nije, ali u Italiji je odlučan bio scanarij koji smo napisali Ivo Brešan, Mirko Kovač, Feđa Šehović i ja, te moj rejting u toj zemlji.
Bili ste nominirani za "Oscara". Imate li takvih ambicija i s "Libertasom"?
Daleko smo od toga, no s partnerima smo razgovarali o mogućnosti da film otvori ili zatvori canneski ili venecijanski festival, pa potom krene u distribuciju. Ali prvo ga treba napraviti, i to da bude dobar.
Tko će sve glumiti?
Talijani će imati glavnu žensku i dvije muške uloge, Hrvat će glumiti Držića, za svaku ulogu bit će po pet kandidata i sa svima će biti obavljena pokusna snimanja s tekstom i maskama.
Gdje će se sve film snimati?
U Dubrovniku, Korčuli, Kotoru, Veneciji, Toscani i Firenci, u palači vojvode Cosima, a jedna scena u crkvi Santa Croce, gdje Držić muzicira na orguljama.
Imate li potporu dubrovačkog Poglavarstva i Županije?
Imam, i to potpunu!
Ministarstvo kulture dvaput je odlučivalo o filmu.
Jest. Prije nekoliko godina film je odobrila natječajna komisija Ministarstva, imao je potporu Vlatka Pavletića, kasnije Vesne Girardi Jurkić i Hrvoja Hitreca, bila su potrošena i veća sredstva za priprme, no onda ga je netko stopirao, očito je da su bili nepoćudni i autori filma i sam Marin Držić. Možda je Ministarstvo kulture, čiji je selektor Ante Peterlić po drugi put odobrio "Libertas" za realizaciju, započelo moralnu obnovu kinematografije i identiteta hrvatskog filma u kojemu su neki neformalni centri moći, kao i na TV, bili u stanju stopirati realizaciju "Libertasa".
Razgovarao Milan IVKOŠIĆ
