Fotografije Toše Dabca, najzagrebačkijeg fotografa kao ga se od milja opisivalo, zaživjele su na produljenom sajmu Fuliranje u Tomićevoj ulici i tamo će ostati sve do Noći muzeja 25. siječnja. Na sajli duž ulice koja vodi do Uspinjače, niže se petnaest fotografija velikog formata Dapčevih motiva Zagreba.
Gradske su ulice, trgovi i prolaznici Dabcu, kao dugogodišnjem stanaru Ilice 17, gdje je imao atelijer od 1940. godine do smrti, svjedoci njegove fotografske opservacije, a gotovo je uvijek bio spreman za snimanje, „oboružan“ čak trima Rolleiflex kamerama koje su mu nemarno obješene visjele o vratu. Velik dio Dabčevih fotografskih veduta i gradskih prizora bili su nepravedno u sjeni najpoznatijeg i najčešće izlaganog ciklusa Ljudi s ulice, iako je autoru njegov grad cijelog života bio vrlo zanimljiva fotografska „meta“.
Izložba zagrebačkog ciklusa pod nazivom „Tošo Dabac: (U)lice Zagreba“ nedavno je bila postavljena u NO galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, te je ovo njihov \"izlet\" u samo srce grada zagreba. Mnoge fotografija ovog odabira sam Dabac nikad nije razvio i objavio. S dokumentarnog aspekta ovaj je izbor zanimljiv jer je ujedno i uvid u mijene našega grada: njegove ulice, trgove, izloge, kavane, vedute.
Svoj grad je isprva bilježio s mnogo empatije, intonacijom sličnom ranim Chaplinovim ili srodnim filmovima iz doba američkog i europskog nijemog filma. Dabac je ipak uvijek znao ostati na distanci promatrača i nikad nije skrenuo u naturalističko-patetičan ton. Uvijek je imao i osjećaj za detalj, često i humor, koji katkad proizlazi iz supostavljanja urbanog i ruralnog u gradskom miljeu. Potkraj pedesetih godina Dabac se pretvorio u za nijansu hladnijeg, distanciranijeg promatrača i njegovi „portreti“ Zagreba gube ton empatije toliko prisutan u ciklusu Ljudi s ulice. Tako Dabca na fotografijama s prizorima buffeta i kavana prepoznajemo i kao „life“ fotografa.
