Miljenko Turk (46), komorni pjevač, član ansambla Operne kuće u Kölnu, pjevao je nedavno na Umjetničkoj koloniji Štrigova 2022. sa sopranisticom Ivanom Lazar, mezzosopranisticom Blankom Tkalčić i tenorom Filipom Filipovićem. U Međimurje je doputovao sa suprugom, odvjetnikom Marcom Volinom, s kojim se vjenčao u Heidelbergu prije tri godine.
Kako je bilo nakon mnogo vremena zapjevati u rodnom Međimurju?
Iskreno želim reći da mi je to već sada jedan od najomiljenijih koncerata u karijeri! Sve je bilo predivno, od publike, mojih kolega pjevača, orkestra, dirigenta, lokacije, atmosfere i savršene organizacije. Još k tomu imati takav koncert u svome rodnom Međimurju, to me zaista čini presretnim.
Kad ste posljednji put nastupili u Hrvatskoj? Zovu li vas iz kazališta?
Bilo je to prije nekih 15 godina. Sjećam se vrlo lijepog gostovanja u HNK u Zagrebu, gdje sam pjevao ulogu Silvija u Leoncavallovim “Pagliaccima”. Poslije toga bilo je jedno gostovanje, trebao sam odigrati ulogu Marcella u Puccinijevoj “La Boheme”, no nažalost obolio sam pa sam morao otkazati. U novoj sezoni 2022./23. sigurno ću doći opet gostovati u Zagreb. U kontaktu sam s novom intendanticom Ivom Hraste-Sočo i želimo dogovoriti točne termine. Veselim se tome i hvala joj puno na interesu da ponovno zapjevam u našoj nacionalnoj kući.
U Opernoj kući u Kölnu prije nekoliko mjeseci dobiti ste titulu komornog pjevača. Malo je Hrvata dosad imalo tu priliku, zaslužiti najprestižnije priznanje opernim umjetnicima u Njemačkoj...
U ansamblu operne kuće u Kölnu sam od 2000. godine, tako da sam 22 godine gradio karijeru i postao miljenik tamošnje publike. Nakon toliko godina i etabliranog staža grad Köln dodijelio mi je titulu komornog pjevača. Vrlo sam ponosan na tu titulu jer mi je dodijeljena za pjevačka i glumačka postignuća koja su pridonijela umjetničkom ugledu opere u Kölnu. Ponosan sam također što sam u ovom trenutku jedini živući muški hrvatski komorni operni pjevač.
Rođeni ste 1976. u Čakovcu. Htjeli ste postati pijanist. Kako to da ste ipak studirali pjevanje?
U glazbenoj školi prvo sam počeo učiti klavir. Nakon osnovne škole upisao sam Glazbenu gimnaziju u Varaždinu u kojoj sam sa 16 godina došao u prvi kontakt s odjelom solo-pjevanja kod profesorice Darije Hreljanović. Ona je odmah prepoznala moj talent i tako je počelo. Nakon gimnazije otišao sam na Univerzitet u Graz, a studij pjevanja završio sam 2002. godine u Kölnu kod velikog njemačkog basa Hansa Sotina.
Koji repertoar ove godine izvodite?
U narednoj sezoni opet me čeka jedna od mojih najdražih uloga, ona Marcella. Također, spremamo i praizvedbu vrlo moderne opere “The beast in the jungle” francuskog skladatelja Arnauda Petita, u kojoj ću pjevati glavnu mušku ulogu. Uz predstave u svojoj matičnoj kući imat ću i puno koncerata diljem Njemačke, još su u pripremi i gostovanja u Palermu i na opernom festivalu u Aix-en-Provenceu, a još kasnije i na velikom ljetnom festivalu u Bregenzu.
Koje su vam najdraže uloge?
Apsolutno mi je najdraža uloga Papagena iz Mozartove “Čarobne frule”. Papageno je uloga u kojoj se spajaju svi elementi koje bi jedan operni pjevač trebao imati i njegovati. Od, naravno, glasa, uvjerljive glume pa sve do zahtjevnih dijaloga. Kad to sve spojite, doživite predivnu operu nakon koje svatko otiđe doma sretan. Jako volim i sve baritonske uloge u Puccinijevim operama, kao što su Ping iz “Turandota”, Marcello iz “La Boheme” i Sharpless iz “Madame Butterfly”. Tu su i uloge iz prelijepih opera Čajkovskog, poput Jevgenija Onjegina iz istoimene opere i grofa Jeleckog iz “Pikove dame”.
Postoji li neka uloga koju sanjate da je izvodite?
Da! Zanimljivo je da sam baš neki dan sanjao kako pjevam Wolframa von Eschenbacha iz Wagnerova “Tannhäusera”, i to na velikom Wagnerovu festivalu u Bayreuthu.
Jeste li brzo svladali njemački jezik? Govorite još, ako se ne varam, četiri strana jezika. Na kojem vam je najljepše pjevati?
Njemački jezik dosta sam brzo svladao; morao sam jer ne bih bio mogao studirati u Grazu. Sreća, nije mi bilo teško uklopiti se u studentski život, imao sam jako puno austrijskih prijatelja i bilo mi je važno što prije naučiti jezik. Dosta brzo naučio sam baratati i japanskim jezikom jer sam na faksu u Grazu upoznao Japanku koja mi je ubrzo postala supruga. Dobili smo 2000. predivnu kćerkicu Miju, koja nakon razvoda živi s mamom u Osaki. Vrlo dobro govorim talijanski, ruski i engleski. Snalazim se i na francuskom. Za pjevanje bih iskreno rekao da je najbolji talijanski. Ipak je prva opera nastala upravo na tom jeziku, meni najdraže opere su na talijanskom, a i najomiljeniji mi skladatelji skladali su na talijanskom.
Volite i šansone?
Da, jako volim pjevati pjesme i šansone. Kad god postoji mogućnost, kad god nađem vremena, pjevam Schumannove i Schubertove pjesme te šansone i pjesme iz mjuzikala.
Što je za vas glazba?
Za mene je glazba jedini pravi lijek. Kad god mi je u životu bilo teško, glazba mi je uvijek pomogla. Ona služi i kao ispušni ventil ako niste dobre volje, ako ste loše spavali i ako vam netko taj dan baš stoji na putu. Preporučujem svima da barem nakratko poslušaju glazbu svaki dan, svejedno kojeg žanra ili stila.
Kako klasičnu glazbu približiti novim generacijama?
Evo jednog lijepog primjera: u Njemačkoj sam član dobrovoljne inicijative “Rhapsody in school”. Ta organizacija omogućuje profesionalnim umjetnicima da odlaze u škole. Mnogo te djece iz raznih škola već je bilo u operi u Kölnu. Kad bi se svakom djetetu dala mogućnost izbora, uvjeren sam da bismo se začudili koliko bi njih htjelo slušati ili učiti glazbu. Glazba je unutar svakog čovjeka i treba je samo malo pogurnuti na površinu.
