Neka od izvješća o nedavnim slučajevima samoozljeđivanja i
samoubojstava među tinejdžerima bila su doista skandalozno
senzacionalistički intonirana, stvarajući mit o emo glazbi kao "glazbi
koja ubija", bezrazložno plašeći klince i njihove
roditelje... Ritam je glazbeni mjesečnik i ne namjerava se baviti
sociološkim analizama, ali s pravom se pitamo: ako je jedna
od glavnih karakteristika emosa (emera) glorificiranje
samoozljeđivanja, kako će u mozgu djeteta od 13-14 godina odjeknuti
takva parola? Nije li medijsko seciranje i mistificiranje tih nesretnih
događaja zapravo ultimativno glorificiranje autodestruktivnog
ponašanja i zar je to odgovorno novinarstvo?
Glazba ne može ubijati. Štoviše, nijedna glazba
ne može načiniti toliku štetu mladom umu u razvoju koliko to
mogu mediji koji svjesno pridonose širenju glasina, panike i
stvaranju negativne atmosfere oko nekog društvenog fenomena
koji se tiče mladih. Uostalom, vrlo mali postotak odraslih uopće zna
što je to točno emo i kakva glazba prati tu subkulturu, iako
je sviraju izvođači koji prodaju milijunske naklade, redovno se
pojavljuju na MTV-u, čak bivaju nominirani za Grammy... U
pokušaju demistificiranja upravo idiotske parole o "opasnoj"
glazbi koja tinejdžere navodi na depresiju i samoubojstvo,
prošetat ćemo kroz emo povijest i predstaviti njene glavne
protagoniste. Neupućenost autsajdera u stilske odrednice emo glazbe i
nije toliko neočekivana, budući da emo nikada nije bio pravi glazbeni
žanr. Tijekom godina termin je uvelike promijenio područje značenja i
ono što se danas pod njim podrazumijeva ima vrlo malo veze s
originalnim emo stilom, a dodatni je paradoks što se gotovo
svi bandovi koje se trpa u emo koš s gnušanjem
odriču te kategorizacije, čak je smatrajući uvredljivom.
My Chemical Romance
Slično kao što je bilo s dark/gothic rockom (oko kojeg je
također širena vrlo slična medijska panika) ili s grungeom,
emo je više definiran modnim i karakternim osobinama
izvođača i fanova nego glazbom koja može pokrivati široki
spektar stilova. I da nije bilo "hijena" iz glazbene industrije koje su
prepoznale priliku da pod istim stilskim kišobranom klincima
prodaju nimalo originalni i niskokalorični "novi zvuk", emo bi ostao
samo jedna od pustih stotina već pomalo zaboravljenih kovanica kakvima
se oduvijek služe kritičari skloni pretjeranom ladičarenju. U početku,
bijahu bandovi s hardcore punk scene u Washingtonu, koji su se sredinom
80-ih odmaknuli od dominantnih žanrovskih stereotipa, počeli
više eksperimentirati sa zvukom i pisati puno osobnije
tekstove. Najpoznatiji i možda najbolji među njima bili su Embrace i
Rites of Spring, čiji su lideri - Ian MacKaye i Guy Picciotto - kasnije
osnovali legendarni band Fugazi.
Stil je nazvan emo hardcore ili emo core i uskoro se
proširio po cijeloj zemlji, stvarajući nekoliko zanimljivih
regionalnih underground scena. Međutim, nijedna od njih nije imala veći
komercijalni doseg niti im je to bio cilj, pa se žar već do početka
90-ih postupno ugasio. Usput su nastajali slični stilovi i podstilovi -
kao što su screamo (agresivniji i žešći emo
core), youth crew (metalizirani hardcore), melodic hardcore i drugi.
Pod utjecajem prvog vala emo corea, ali i već spomenutih Fugazija te
postpunk bandova Hüsker Dü i Mission of Burma,
pojavio se novi val izvođača koji nisu više toliko bili
ukorijenjeni u "uradi-sam" etiku hardcorea, nego više bili
naklonjeni indie rock senzibilitetu. Godine 1994. dogodio se ključni
moment, koji je podosta odredio dalja zbivanja: pojavljivanje banda
Sunny Day Real Estate i njihovog albuma Diary na etiketi Sub Pop.
Budući da je Sub Pop neposredno prije toga postigao velik uspjeh s
grungerima Nirvanom i Soundgardenom, prvijenac njihovih sugrađana iz
Seattlea izazvao je priličnu pozornost, a zaista je i bila riječ o
odličnoj ploči. Ubrzo su drugdje niknuli novi bandovi sličnog stila -
alter/indie rock gitarijanja s vrlo osobnim i emotivnim tekstovima, a
najvažniji među njima bili su The Promise Ring, The Get Up Kids i
Braid. Kako se fama proširila do mainstream medija, velike
izdavačke kuće učinile su sve da ove "indie-emo" junake dovedu pod
svoje okrilje, no ovi su se žučno opirali "prodaji", što je
završilo tako da se većina tih bandova do kraja 90-ih
raspala ili otišla u drugom glazbenom pravcu.
Paramore
No, ako neće milom - onda mora silom... Jedini važan nezavisni band
koji je potpisao za "major" etiketu, Jimmy Eat World, albumom Bleed
American 2001. godine je sasvim napustio svoje emo korijene i pomaknuo
zvuk puno prema izravnom pop smjeru. Ploča je postigla velik
komercijalni uspjeh i tada se dogodio pravi obrat: kako su se prženje
CD-ova i slobodna razmjena glazbe putem interneta počele pretvarati u
pravilo koje je rapidno nanosilo sve više štete
izdavačima, industrija je brzo shvatila da će im najisplativija ciljna
skupina biti djeca i mladi tinejdžeri, kao najpodložniji (bilo
stvarnim, bilo "isfabriciranim") trendovima i njihovim
marketinškim oruđima.
Kako se termin "emo" već bio dovoljno uvriježio, zajedno s novim
usmjerenjem Jimmyja Eat Worlda prenijeli su ga na novo, puno podatnije
glazbeno područje: počela je potraga za bandovima koji imaju barem
nešto zajedničkog bilo sa zvukovnim, bilo s tekstualnim
dijelom priče, a opet su dovoljno "pop": pod "emo" etiketom počeli su
prodavati sve i svašta. Ima tu kantautorskog (Dashboard
Confessional), folk (Bright Eyes) i alter rocka ili običnog punk rocka
s emotivnim tekstovima (Fall Out Boy, My Chemical Romance, The Used,
Taking Back Sunday) pa sve do infantilnog bubblegum-popa s punk
gitarama (Tokio Hotel, Paramore). Bandovi su se bunili i još
uvijek se bune zbog grupiranja pod termin koji zapravo ništa
ne znači. Čini se da nitko više ne želi biti označen kao emo
izvođač jer svjesni su da to za sobom povlači samo negativne
konotacije, ali nijedan od njih ne prigovara komercijalnom uspjehu koji
zbog toga ostvaruju. S druge strane su klinci, najzahvalnija ciljna
skupina zbog koje su ringtonovi za mobitele postali najunosnije
glazbeno tržište koje određuje trendove, kako u hiphopu,
tako i u rocku.
Oni su objeručke prihvatili umjetno stvoreni trend koji im se servira i
u depresivnim, često trećerazrednim ali barem naizgled iskrenim i vrlo
osobnim tekstovima novovjekih "emo" bandova pronašli potvrdu
za svoja razmišljanja, probleme odrastanja i nedostatak
kvalitetne komunikacije. No, kao što smo rekli na početku,
emo subkultura se samo manje važnim dijelom manifestira kroz
slušanje određene glazbe, a puno više kroz
životne stavove i ponašanje. Stoga bi - dopustite mi ovaj
mali amaterski sociopsihološki izlet - zabrinutim
roditeljima bilo kudikamo pametnije da ne svaljuju krivnju na glazbu i
umjesto senzacionalističkih medija slušaju... svoju djecu.
Njihovi problemi mogu vam se činiti djetinjastima, ali vjerujte da su
stvarniji od bilo kakve masovne psihoze.
ŠTO JE, KVRAGU, TAJ EMO?
Glazba (koja) ne ubija!
