Rođena je gluhonijema, na današnji dan, 2. siječnja 1877. godine u Ozlju, dakle, s hendikepom koji će je u to doba stigmatizirati kao duševno zaostalu osobu. Ipak, prkosit će konvencijama, izboriti se za svoju poziciju na umjetničkoj sceni, ali gubiti bitku sa srećom, ljubavlju te psihičkim i fizičkim zdravljem.
Slavina je dobrostojeća obitelj bila plemenitog podrijetla, iz loze slavonskog bana, a otac je bio uglednog bilježničkog zanimanja, dok su majčini preci bili časnici. U svojih kratkih 29 godina života, veći dio provela je u raznim državnim zavodima. U prvi, onaj za gluhonijemu djecu u Beču, otac ju je odveo već kao osmogodišnju djevojčicu. Nimalo sretno odrastanje kompenzirala je slikanjem i ljetovanjima u Ozlju, gdje dane provodi osamljena u prirodi i na obalama rijeke Kupe, motivima koji će postati njezin slikarski zaštitni znak. U Beču boravi osam godina, školuje se, tamo je odlično naučila i njemački i francuski, znakove gluhonijemih i sve intenzivnije slika. Povratkom u domovinu, nastavlja razvijati svoj slikarski talent. Njezin dar prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić. Igrom slučaja, stoji u slikaričinoj biografiji, on će postati ravnatelj Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora u Zagrebu, a kako je bio prijatelj njezine obitelji, poziva Slavu k sebi i svojoj ženi Lenki. On će joj u Zagrebu urediti i atelje u mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te prostorije uselio Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora. Pokušao je pridobiti svog prijatelja Vlahu Bukovca da je primi za naučnicu, ali budući da prezaposleni Bukovac na to nije pristao, dolazi do slikara Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.). Slavni slikar godinama će je besplatno podučavati, ali postati i predmet njezine žudnje, iako stariji od nje, afirmiran, oženjen i s već odraslom djecom.
U doba njihove navodne velike ljubavi nastaju neki i od njegovih najpoznatijih radova iz ciklusa “Inocentija”, za koji je i sam Čikoš Sesija rekao kako je riječ o njegovu najjačem ostvarenju. U njegovu ateljeu, u kojemu je primao malo koga, budući da je bio iznimno povučen, sudeći po tumačenjima slikaričina života, zbivala se prava ljubavna drama. Bila je to teška i nesretna veza pa upravo zbog Slave on s obitelji 1902. odlazi u Ameriku, također s obitelji svog prijatelja Roberta Auera.
Što se tiče slikarstva Slave Raškaj, upravo su njezini akvareli najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga je upravo njezin akvarel, smatraju likovni kritičari, fluidan i lak, primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi Slavini su radovi najprije izraz impresije i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli “Kruške”, “Suncokreti”, “Potočnice”, s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje cijeli ciklus pod nazivom “Lopoči”, najpoznatiji i jedini koji je naslikala za života u Zagrebu prilikom posjeta Botaničkom vrtu.
No najvažniju prekretnicu u Slavinu slikarstvu označava upravo susret s Čikošem Sesijom. On je u njoj, kao što u svojoj knjizi o Slavi Raškaj piše Matko Peić, “probudio ono što je ona bila u dnu svoga umjetničkog bića: pejzažist!”. Ono što je toliko utjecalo na Slavu jesu Čikoševi akvareli koje je izradio sa sedamnaest godina. Ona se prvi put pronašla u njegovim radovima – njegove slike staroga grada Trsata i crtež Drave podsjetile su je na stari grad Ozalj i Kupu gdje je odrasla, piše. Slava, stoji dalje, potpuno ovladava tehnikom akvarela i, što je vrlo bitno, slika na otvorenom, dok ostali umjetnici svoje radove započinju vani, ali završavaju u ateljeima. Nakon Čikoševe poduke “tamnog” akademskog slikarstva, Slavina se paleta rasvjetljava, a njezini akvareli gotovo uvijek prikazuju motive iz prirode i pejzaže. Čikoš je uvodi u društvo umjetnika pa se za vrijeme boravka u Zagrebu druži sa slikarima Društva hrvatskih umjetnika te sudjeluje na izložbi “Hrvatski salon 1898.” u povodu otvorenja Umjetničkog paviljona, što je bila ujedno njezina prva izložba. Imala je tada samo 22 godine. Slike su joj godinu dana kasnije izložene i u Sankt Peterburgu i Moskvi.
Ipak, nakon tog uspjeha i uništene veze sa svojim bivšim učiteljem, Slava se vraća u Ozalj. Njezina senzibilnost i krhkost u konačnici će je stajati i zdravlja. Oboljela je od tuberkuloze, pa iako se nakon nekoliko mjeseci činilo da ozdravljuje, stanje joj se pogoršalo. Nije više dobro ni psihički, često u bunilu luta, što je vidljivo i na njezinim halucinantnim platnima nastalima pred kraj života.
Vidno narušena zdravlja, osobno je podnijela molbu da je prime u zagrebački Zavod za gluhonijeme osobe. Neko je vrijeme i provela ondje, no otac ju je u ljeto 1902. odveo u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je umrla 29. ožujka 1906. Nakon smrti njezino djelo pada u zaborav, a prva retrospektivna izložba priređena joj je u Zagrebu tek u povodu 50. obljetnice njezine smrti.
Danas njezino ime ima zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti, sjećanje na nju se održava, a inspiriran njezinim životom i redatelj Dalibor Matanić snimio je film “100 minuta slave”. Ne prati slijepo njezinu biografiju već se oslanja na priču o ljubavi Slave Raškaj (Sanja Vejnović) i Čikoša Sesije (Miki Manojlović). Premijeru je imao na 51. Pula film festivalu, na kojem je nagradama ovjenčana Vrdoljakova “Duga mračna noć”. No, prema kritičarima, tada najpodcjenjeniji, a najbolji film bio je upravo Matanićev uradak, o čemu pišu: “Prikaz životne priče gluhe slikarice odstupa od klišeja i normi klasičnoga biografskog filma vremenskim miješanjem scena. Film je razorno snažan, obdaren fenomenalnim nastupima Sanje Vejnović i Mikija Manojlovića, a i s više antologijskih prizora nego što se katkad vidi na cijeloj Puli.”
