Isus je umro zbog nečijih pogrešaka, ali ne zbog mojih. (...) Moji grijesi, moji vlastiti. Pripadaju meni, meni. Ovim stihovima počinje sjajni album “Horses” (1975.) Patti Smith, jedan od najcjenjenijih debija u povijesti rocka. Gotovo 40 godina kasnije na njih se pozivaju oni koji smatraju neprimjerenim poziv pape Franje da Patti Smith nastupi na božićnom koncertu u Vatikanu. Dakako, riječ je o prigovorima potpuno neupućene skupine koja nema pojma o značaju, utjecaju i važnosti Patti Smith ni o njezinoj duhovnosti, a ako nešto i znaju, očito je da se ne mogu ponašati izvan okvira dogmatskog. A s takvima je, i s njihovim načinom funkcioniranja, Patti Smith uvijek imala problem. Uvijek je promovirala snažnu individualnost, snažno suprotstavljenu psihologiji stada.
Skupini dogmatika nisu samo sporni njezini spomenuti stihovi, cijeli status, povijest i imidž Patti Smith nešto su što se protivi udžbeničkoj kvazipristojnosti. Kao rokerici nisu joj bili nepoznati poroci (ili možda točnije rečeno, stimulansi), njezin najbolji prijatelj i ljubavnik Robert Mapplethorpe umro je od AIDS-a, sklona je boemštini, ali ovo može biti samo površna izvanjska slika sročena za plašenje male djece, pobožnih bakica i vikend-pravovjernika.
Patti Smith rođena je kao Patricia Lee Smith 1949. godine u Chicagu. Odgajana u duhu Jehovinih svjedoka, pohađala je nedjeljni vjeronauk, učila napamet biblijske citate i, kako sama tvrdi u autobiografiji “Tek djeca” (Šareni dućan, 2010.), smjesta je prigrlila ideju o Bogu. Pomisao na njegovu prisutnost ispunjavala ju je zadovoljstvom. Ipak, pojavljuju se prve pukotine. Patti na istom mjestu piše: “Nezadovoljna dječjom molitvom, molila sam majku da mi dopusti da osmislim svoju vlastitu. Laknulo mi je kada više nisam morala ponavljati riječi ‘Ako umrijeti moram prije negoli se probudim, Gospodina molim dušu da mi uzme’, i umjesto toga kazivati ono što se skrivalo u mome srcu. Tako oslobođena, ležala bih na krevetu pokraj peći na ugljen, uzbuđeno i važno izgovarajući duga pisma Bogu. Nisam od onih koji lako zaspe, pa sam ga vjerojatno jako izmučila beskrajnim zakletvama, vizijama i mislima. No, kako je vrijeme odmicalo, počela sam iskušavati drukčiju vrstu molitve – onu tihu, koja je iziskivala više slušanja, a manje govora. Moja mala bujica riječi rasipala se u pomno oblikovanu poplavu te se potom sužavala. Bio je to moj ulazak u blještavilo imaginacije.”
Zakačila se na Stonese
Njezina ljubav prema molitvi u ranim tinejdžerskim godinama prvu konkurenciju dobiva u ljubavi prema knjizi, a potom i u drugoj vrsti “božanstava” – rock-junacima. Gutala je knjige, osobito pjesnike (Baudelairea, Rimbauda, Blakea...) i pod njihovim utjecajem pisala svoje stihove, a opčinjenost rock-zvijezdama u ranim 1970-ima izražavala je pisanjem za rock-magazine, ponajprije glasoviti Creem. Njezini tekstovi, često pisani u formi pjesama u prozi, uvrštavani su u antologije rock-novinarstva. Primjerice, Penguinova kolekcija “The Book Of Rock’n’Roll Writing” sadrži dva njezina teksta: u “Usponu svetih čudovišta” opisuje kako se tijekom nastupa The Rolling Stonesa u emisiji Ed Sullivan Show zakačila za bend koji u to vrijeme nije baš bio uzor po mjeri konzervativaca (kakvi se danas vrlo rado slikaju s Jaggerom i Richardsom), dok u tekstu “Džuboks raspelo” opisuje svoj odlazak na grob Jima Morrisona, njegovo ukazanje i odlazak s tog mjesta sa zaključkom da bi radije bila živi pas negoli mrtav lav.
Oba teksta sadrže crkvene pojmove: sveto i raspelo. Iako je još u tinejdžerskim godinama raskrstila s institucionalnom religijom, vjeru, pa ni ideju katolicizma, nikada nije napustila. Možda će netko u njezinu gardu prije vidjeti karakter hipija (iako je nazivaju punk-kumom) nego propovijedi časne sestre, no nisu li ideje “ljubavi i mira” zajedničke tim “suprotstavljenim” stranama?
“Grijeh” je Patti Smith u tome što ova katolička cura nije slatka i ponizna, nego aktivistički promovira slobodu, neovisnost i osobni angažman. Od povratničkog albuma “Dream Of Life” (1988.) njezin je moto “People Have The Power” (“Ljudi imaju moć”), koji će isticati u čestim prilikama, pa ga je ispisala i u svoj autogram kada smo je u Večernjem listu, u sklopu podlistka Ritam, 2007. proglasili najutjecajnijom ženom u rocku.
Hit sa Springsteenom
I tako dolazimo do njezine glazbe. Kretanjem u (sub)kulturnom i rokerskom miljeu New Yorka u prvoj polovini 1970-ih, prijateljevanjem i katkad ljubovanjem s pripadnicima scene (između ostalih, s dramskim piscem Samom Shepardom i članom Blue Öyster Culta Allenom Lanierom) počela je okupljati vlastiti bend, a posebno je važan suradnik bio gitarist Lenny Kaye koji je prati i danas. Nakon hvaljenog debija “Horses” The Patti Smith Group snimio je još tri snažna albuma: “Radio Ethiopia” (1976.), “Easter” (1978.) i “Wave” (1979.). Najšira ju je publika upoznala preko hita “Because The Night” koji je napravila s Bruceom Springsteenom.
Premda je bend bio sposoban i za kompleksnije otvorene improvizacije, zbog rokerske sirovosti i anarho-aktivističkih tekstova često je povezivana s punkom koji je bujao usporedno s njezinom karijerom. I danas joj se tepa da je “punk-kuma”, ali Smith nikada to nije voljela. U intervjuu koji smo vodili u Berlinu 2008. godine izjavila je:
– Od prvog sam albuma isticala da sam iznad svih etiketa, da sam neovisna i da ne volim biti trpana ni u jednu ladicu. Punk mi se jako svidio, mislim da je to bio značajan pokret, ali moj se album pojavio prije njegove pojave i nije me ni na koji način mogao oblikovati. Više su to učinili Wagner, Coltrane, Doors, rock-glazba šezdesetih, tako da nikada nisam željela slušati ili izvoditi samo jednu vrstu glazbe. I moj je bend uvijek bio i ostao izvan te etikete, ali su nas često u punk-rokere trpali novinari bez puno mašte i profesionalne inteligencije.
Nakon prvog vala od četiri albuma, Patti Smith povukla se početkom 1980-ih sa scene, a 1988. vratila se albumom “Dream Of Life” koji je napravila u suradnji s mužem Fredom Sonicom Smithom. Žestoki gitarist divljih MC5 na tom je albumu pokazao svoje mirnije, konvencionalnije izdanje, a skladan obiteljski život utjecao je i na to da Patti napiše više ljubavnih stihova nego inače. Uslijedilo je novo povlačenje sa scene, selidba iz New Yorka na farmu, ali nakon muževe smrti sredinom 1990-ih morala se iz financijskih razloga vratiti glazbi. U provedbi toga plana pomogli su joj prijatelji poput Boba Dylana i Sama Sheparda, ali i glazbenici koji su u međuvremenu stasali kao “njezina djeca”: Bono, Flea, Michael Stipe... Otada je kontinuirano aktivna i, premda njezini albumi nemaju značaj onih s početka karijere, to više govori o (glazbenom) svijetu u kojem djeluje nego o njezinoj formi koja je uvijek bila na visini, ako već ne izuzetna kao nekada.
I danas se više smatra pjesnikinjom, manje glazbenicom, ali vrlo je ponosna na svoja postignuća. Kada smo je u Večernjaku 2008. stavili na vrh top-liste najutjecajnijih žena u rocku, dirnuto je izjavila:
– Wow, počašćena sam! Uvijek sam ponosna na te stvari. Bila sam vrlo ponosna kada su me primili u Kuću slavnih rock’n’rolla, iako zapravo ne mislim da trebamo imati Kuću slavnih. Prigrlila sam rock-glazbu jer obuhvaća sve ono što mene zanima: poeziju, revolucionarnost, seksualnost, politički aktivizam... Rock pripada svima, svi ga mogu svirati. Rock je bio moj, to je bila moja umjetnost koja se meni obraćala i kroz koju sam mogla izraziti sebe – rekla je umjetnica koja jednako ne podnosi ladičarenje u vjeri i rocku, a očito je da u papi Franji u tome ima saveznika.
Moja copy+paste+edit izjava za tebe Arsene: ..ali su nas u vikend-pravovjernike trpali novinari bez puno mašte i profesionalne inteligencije.