Davne 1879. Ibsenova Nora smatrana je kontroverznim djelom. Bavila se “strašnom” temom – ženskom emancipacijom.
Predstava se mogla igrati samo ako se promijeni njen kraj pa supruga ipak ne napušta obitelj jer ona na to nema pravo. O tome što se po tom pitanju promijenilo od tada do danas, pa i o životu, porazgovarali smo s glumicom Helenom Minić koja u predstavi “Nora” redateljice Senke Bulić sjajno tumači naslovnu ulogu.
Gledajući vas u “Nori”, stječe se dojam da je uloga i psihički i fizički izuzetno iscrpljujuća?
Mogu vam to potvrditi s obzirom na to da sam imala čast da me Senka Bulić odabrala da je utjelovim i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Za rad na predstavi pitala me u trenutku kad sam bila trudna s drugim djetetom i odmah sam znala da, bez obzira na okolnosti, želim svim srcem biti dio projekta. I uspjela sam! Na probama je bilo toliko inspirativno da mi ništa nije bilo teško, od učenja teksta dok bih se šetala s djecom Maxom i Lolom do izdvajanja na probama svaka dva sata i toliko intenzivnih proba koje sam procesuirala po cijele noći. Sve to možeš kad si i privatno i poslovno okružen predivnim i kreativnim ljudima koji ti daju vjetar u leđa.
Rijetki su glumci koji potpuno nagi na sceni glumom zasjenjuju golotinju koja tada prestaje biti vidljiva. Vi ste u tome uspjeli.
Hvala na komplimentu. Žao mi je što se danas o golotinji koja je isključivo namijenjena umjetničkoj svrsi priča i piše na banalan način. To je dio moje profesije i to ne smatram nikakvim ekscesom. Ja sam glumica koja se u tom trenutku ne izlaže kao Helena Minić privatno, već sam Helena Minić koja utjelovljuje Noru. Tko bi nakon onako genijalno osmišljene scene u kojoj naga Nora postaje stalak za stol na koji ostali likovi stavljaju stvari, što je izuzetno jaka metafora, imao potrebu baviti se mojim privatnim tijelom? Za svoje uloge spremna sam napraviti sve. I da, zavoljela sam svoje “nesavršeno” tijelo nakon dva poroda u tri godine i ne sramim ga se. Štoviše, slavim ga.
Nora je ukras svojeg supruga što odbija biti. Je li vas život stavio u situacije u kojima ste se osjećali kao ukras?
Postojala je faza kad sam se nakratko osjećala kao ukras, ali zbog toga sam si obećala da to nikad više u životu neću dopustiti. Ibsenova Nora od prije 150 godina je suvremena i aktualna, daje nam uvid da i dalje vlada konzervatizam, i dalje su neke žene ukrasi, i dalje se o nekim temama ne govori, i dalje se borimo za jednakost... I tako u krug idućih 150 godina.
Kako vas na setu kao glumicu tretira vaš suprug Dalibor Matanić?
Kao i ostale kolege... možda ipak malo oštrije jer tko će koga ako ne svoj svoga.
Gledali smo vas nedavno i u njegovu filmu “Egzorcizam” u kojem glumite sestru djevojke opsjednute sotonom. Po čemu pamtite to snimanje?
Zaposlena sam u INK-u u Puli i “Egzorcizam” mi je bio prva predstava u matičnom kazalištu koju sam radila nakon rodiljskog i koju je režirao moj muž, a kasnije snimio i film. Sam naziv dovoljno govori o raspoloženju i emocijama kojima smo se bavili. Blago rečeno, bila sam luda ko puška! Nije mi lako baviti se tom temom i zapravo o tome ne volim ni govoriti. Ipak, iz tog crnila proizašlo je najveće svjetlo, blagoslov, a to je kćer Lola, koja me doma centrirala da ne skrenem s puta, i sin Max koji je začet za vrijeme tog projekta. Zaboravila sam sve strahove tog perioda zahvaljujući našim anđelima.
Kako se pripremate za predstavu ili film kada je potrebna neka vrsta bavljenja psihologizacijom trauma?
Nepopravljivi sam perfekcionist i obožavam u svemu biti do kraja, istraživati, širiti svoje vidike, a sve kako bih skupila što više materijala za rad na likovima. U periodu stvaranja počinjem živjeti, disati i sanjati kao moji likovi.
Glumci nerijetko odlaze psihijatrima da im objasne njih same i uloge koje glume. Je li to slučaj i s vama?
Živimo u vremenu kada slavimo isključivo kult tijela i dane provodimo bildajući mišiće. Kad bismo pola tog vremena proveli “bildajući” psihu, gdje bi nam bio kraj. Ja sam na prvo mjesto stavila mentalnu higijenu i to prakticiram godinama. Prakticirat ću i dalje jer mi pomaže kao čovjeku, a onda i kao glumici.
Negdje sam čula podatak da vas je Matanić zaključavao u podrum na setu “Egzorcizma” da biste što vjernije glumili?
Istina je. Na kraju smo i mi njega zaključali pa neka vidi kako je bilo boriti se sa strahovima i paranojama. Bio je to u svakom slučaju zanimljiv proces u kojem sam se susrela s nekim najvećim strahovima. I eto, preživjela sam. Možda bi o tome mogao nešto bolje reći moj psihić!
Jedna ste od glumica koje se ne vole vidjeti ni čuti na filmu.
Blago rečeno, odurna sam si u svim pogledima... a tek kad si čujem glas... tu je moj kraj. Kako sam starija, to mi još teže pada jer sam sve kritičnija prema sebi. Na kraju mi se uvijek čini da sam sve mogla bolje. “Egzorcizam” još nisam gledala i mislim da u skoroj budućnosti i neću.
Na pozornici ste od šeste godina, a Akademiju ste završili u Sarajevu.
Bila sam vrlo maštovito dijete koje je stalno pjevalo, glumilo, imitiralo i maltretiralo druge da je gledaju, pa je teta iz vrtića predložila roditeljima da me upišu ili na balet ili u dramsku. Upisali su me u dramsku i od tad nisam sišla s pozornice. Nakon srednje škole pokušala sam upisati Akademiju u Zagrebu, ali mi to nije uspjelo pa sam preko noći donijela odluku i otišla 1998. na prijamni u Sarajevo i upisala Akademiju u klasi prof. Miralema Zupčevića. O tom periodu, iskustvu, ljudima, emocijama, odrastanju, dernecima, pitama, čaršiji, snjegovima... mogla bih pričati danima. I danas imam raju iz Sarajeva s kojom ljetujem i zimujem i koja mi iz Sarajeva nosi pite i baklave.
Matanić se uskoro upušta u snimanje druge sezone serije “Novine”. Hoćemo li vas vidjeti u novim nastavcima?
Dado je prvenstveno moja ljubav, moj muž, otac naše djece, a tek onda redatelj. Kad se ispune sve te kategorije, možda i dođemo do ove posljednje. Meni je s njim prekrasno raditi, ali ne na uštrb našeg privatnog života.
Zemlja je utonula u predblagdansko ludilo. Kako se ono odražava u vašoj obitelji?
Sve više me guši taj materijalizam. Izgubili smo sve prave vrijednosti. Glavno je zakopati se u minuse, ali ne temperaturne, nažalost, već bankovne. Užas! Materijalizam nas čini sve nesretnijima, osamljenijima, otuđenijima. Svake godine u ovo doba sve jače preispitujem samu sebe i pokušavam doći do pravih vrijednosti. Sa svojom obitelji želim izbjeći taj konzumerizam. Novac koji bismo potrošili na neke gluposti želim proslijediti nekome kome je zaista prijeko potreban, a vrijeme potrošeno na trčanje po dućanima želim iskoristi da se mazim, pazim, grlim i volim sa svojom obitelji.
Brine li vas društveno stanje u zemlji u kojoj odgajate svoje dvoje djece?
Itekako. Umjesto da se pomičemo naprijed mi nazadujemo. Ako krenem nabrajati što sve ne valja i u kakav svijet ću otisnuti svoju djecu... paraliziram se od straha i nemoći.
Pogledajte zavodljivi ples djevojke iz "Despacita"
drugarica zazire od božićnog ludila i kaže da joj je važnije vrijeme u obitelji! da je vjernica znala bi da je božić jedini obiteljski blagdan, blagdan kad se okuplja obitelj i kad slave skupa rođenje malenog djetešca isusa. prema tome, iznijela je paradoksalno mišljenje, no nikakvo čudo za nekoga tko nije vjernik! druga je stvar što su bezbožnici od ovog predbožićnog vremena učinili ludilo a sve to s namjerom da zarade što više novaca!