U galeriji Kranjčar otvorena je trodijelna multimedijalna izložba Nike Radić “Uvijek postoji priča”. Jedan dio izložbe čini instalacija, drugi videouraci, a treći fotografije. Na taj je način koncipirana prema principima Miltona Ericksona, čijim se radom ova diplomirana kiparica s berlinskom adresom bavi već neko vrijeme. Erickson je bio američki psihijatar koji je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u svojoj terapiji koristio hipnozu, a Nika Radić je u njegove tri faze hipnotičke terapije primijetila sličnosti s načinom na koji ljudi percipiraju umjetnička djela.
Prvi dio Ericksonove hipnoze bio je zbuniti osobu. Prvo što vidite s ulice kada se približavate galeriji Kranjčar jest – prazna galerija. To je zapravo umjetnička instalacija – Radić je na drvene konstrukcije zalijepila fotografije prazne galerije u prirodnoj veličini i time stvorila zbunjujuću iluziju praznog, ali iskrivljenog prostora. Hipnoza je započela.
Ulazak u trans
Drugi korak je ulazak u trans.
– Ljudi očekuju da je hipnoza nekakvo stanje besvijesti, ali nije tako, već je trans zapravo duboka koncentracija na jednu stvar – kaže nam Nika.
Animirani tekstovi u videima koji se projiciraju sastoje se od rečenica koje nisu gramatički ili sintaktički točne, besmislene su, nedorečene. U hipnozi one nagovještaju smjer u kojem se treba misliti.
Treći je princip da poruka koja se ljudima prenosi hipnozom, da bi osobi bila relevantna – mora biti metaforična ili nedorečena. Taj dio izložbe čine fotografije postavljene na drvenim policama po galeriji, a snimljene su dok je umjetnica boravila na rezidenciji u Kyotu.
– Za taj sam koristila dokumentarne fotografije jer mi se čini da mi, kad gledamo slike, zapravo pamtimo samo ono što nam je osobno bitno i zaboravljamo nešto što nas se ne tiče. To se i pokazalo na izložbi – da su ljudi primjećivali nešto što prepoznaju – tvrdi Nika.
Uz izložbu je prošlog petka održana projekcija kratkog filma Nike Radić pod nazivom “Puno putujemo”. Film se sastoji od tisuća fotografija poredanih u slideshow.
– Ja sam imala jednu tetu koja bi nas, kad bi se vratila s nekog putovanja, posjela i mi bismo morali gledati njene fotografije. To je bilo smrtno dosadno, ali s druge strane to je bio taj jedan način kako se tada govorilo o putovanjima. Razmišljala kako danas manijakalno sve snimamo telefonima, stavljamo to na društvene mreže i zapravo govorimo kroz te fotografije. Od toga sam napravila taj 17-minutni film – kaže nam Nika.
Suradnja s DJ-em
Za taj joj je kratki film bio potreban i ton, pa je angažirala Corina Arnolda, kultnog berlinskog DJ-a i osnivača niza klupskih programa od devedesetih naovamo poznatijeg kao ED2000, da joj pomogne pri stvaranju soundtracka. Odlučili su tu glazbu snimiti i na gramofonsku ploču – s jedne strane je glazba iz filma, a s druge Arnoldova kompozicija nastala od zvukova koje su zajedno snimili u Japanu. Tako je nastala i njihova zajednička, limitirana umjetnička edicija predstavljena na izložbi – u njoj se nalaze gramofonska ploča i jedna Niki posebno draga fotografija iz Japana.
Možemo li, dok se duboko koncentriramo na umjetničko djelo, pasti u trans i koje će poruke primiti naša uspavana podsvijest? Želite li saznati, izložbu Nike Radić možete razgledati u galeriji Kranjčar do 30. travnja.
Kakvo prosipanje konceptualnih mudrosti ! Koga to zanima uopće.