Hrvoje Hitrec danas je možda najpoznatiji kao predsjednik Hrvatskog
kulturnog vijeća.
Zašto ste se prihvatili čelne pozicije
HKV-a?
– U HKV najmanje je važno tko je predsjednik. Čini se, čak, da su
značajnija mjesta dopredsjednika, jer nisu postavili eksploziv meni,
nego akademiku Slavenu Barišiću, a književnika Stjepana Šešelja vukli u
Haag, u slavu slobode tiska.
U svibnju ste objavili pismo u kojem
se protivite “akcijskom planu koji dolazi iz prepoznatljivih
kanalizacijskih odvoda, Sveučilište bi trebalo razbiti na komadiće,
HAZU razjuriti, a Maticu hrvatsku eutanazirati”. Je li se štogod
promijenilo?
– Mislim da se nije radilo o pismu, nego o osvrtu na napis iz
kanalizacije, koji je samo potvrdio ono što je odavno razvidno: opći
udar na hrvatsku kulturu uključuje destabiliziranje, umrtvljavanje i
razbijanje starih i uglednih kulturnih institucija. Njihov otpor je
stidljiv, uglavnom su sklone šutnji. Da nije tako, pojava Hrvatskoga
kulturnog vijeća bila bi nepotrebna... Inače, u ovom trenutku je
akcijski plan ponešto poremećen.
Zalažete se za “jedinu
integraciju koja je sada nužna, a to je ponovna integracija hrvatskog
društva”. Je li to realno?
– Ponuda različitih integracija iznimno je bogata i otrovna, a
zaboravilo se na onu najvažniju. Dok se ne obavi integracija hrvatskoga
društva, a moguća je, vrtjet će nas oko maloga prsta svakojaki nitkovi,
izvana i iznutra. Hrvatska je dezintegrirana u socijalnom, političkom,
gospodarskom i kulturnom smislu, razara se hrvatski kulturni i
nacionalni identitet, ugrožene su upravo one vrijednosti na kojima
počiva hrvatsko društvo. Obrana tih vrijednosti je početak nove
integracije. Da nismo razvili svoju kulturu, sada bismo bili prašina u
knjizi zaborava. Nitkovi to znaju, a smušenjaci kasno raspoznaju.
Zašto “s državne razine nije vidljiva
strategija razvitka hrvatske kulture”?
– A tko će izložiti prihvatljivu strategiju hrvatske kulture? Božo
Biškupić? Osim toga, ona mora proizaći iz opće strategije, koja ne
postoji. Primjerice, želi li usisana Hrvatska postati zabavište ili dom
europskih umirovljenika, ili nešto treće? Trebamo li još hrvatski
jezik, osim za kućnu uporabu? Paradoksalno, jedinu konzistentnu viziju
objelodanio je Mesić početkom stoljeća, kada je poručio da u Europi “ne
će biti potrebne nacionalne književnosti” (na proslavi stote obljetnice
DHK). No da, razrađenu strategiju ima još Biškupićev pomoćnik,
velikosrpski kadar Čedomir Višnjić, zadužen za pretovar hrvatskih
pisaca u srpsku književnost. Jedina vidljiva strategija s “državne
razine” jest ipak novčano pogodovanje balkanskim projektima, u okviru
regionalne suradnje.
Bili ste ratni direktor HTV-a, danas
tvrdite da je “izvan utjecaja javnosti, a dijelovi programa
izravno se suprotstavljaju duhu i ukusu pretplatnika”...
– Nisam bio ratni, nego predratni ili poluratni direktor Hrvatske
radiotelevizije, već prema tome koji se datum uzima za početak rata.
Citirana rečenica je s tribine HKV početkom 2006. u trenutku kada je na
Hrvatskoj televiziji dolazilo do informativnih fizičkih sukoba,
voditelj Dnevnika rugao se hrvatskoj jezičnoj tradiciji, a već
prononsirani provokatori potpuno i trijumfalno privatizirali svoje
emisije. Publika se rasrdila, ali je bila bespomoćna, kao i Sabor. Čuli
su se prijedlozi o lijevom i desnom kanalu. Tražio sam da se uspostavi
ravnoteža. Ni lijeva ni desna, samo hrvatska televizija.
Sa sinom Nevenom Hitrecom snimili ste
film “Snivaj, zlato moje” koji je oduševljeno prihvatila publika, ali
neki su kritičari tvrdili kako ga neće razumjeti “svi koji žive južnije
od Bregane”.
– Kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskog jezika noćna su mora
vukovaca. U filmu “Snivaj, zlato moje” govori se zagrebačkim
kajkavskim, onakvim kakvim se i ja danas služim. Oni koji se rugaju
kajkavskom, istodobno rade i protiv standardnoga hrvatskog jezika te
mnoge naše tiskovine još rabe novosadsku varijantu nepostojećeg
hrvatskog-srpskog. Sigurno su se lecnuli vidjevši da u novom
srbijanskom Ustavu takav jezik ne postoji. Zove se srpski, što je
lijepo i točno.
RAZGOVOR Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća