Balet HNK Zagreb ima novi spektakl, ali i novi kulturni izvozni proizvod, prvu baletnu verziju slavnog romana Jane Austen “Ponos i predrasude”, koja će zbog svoje zarazne energije i rasplesanosti u poznatoj i slavnoj priči biti dobrodošao gost na mnogim scenama.
Autor je Leo Mujić, koreograf i redatelj, koji je na baletni jezik u Zagrebu već vrlo uspješno “preveo” “Anu Karenjinu” i “Glembajeve”. Ovaj veliki koreograf s naoko nevjerojatnom lakoćom u priču ugrađuje najrazličitije karaktere, barata humorom, ali i ironijom, i pritom postiže vizualnu raskoš prizora i rasplesanost cijelog ansambla kakva se doista rijetko viđa. No ono što kod njegova autorstva plijeni pozornost i najviše iznenađuje je izbor glazbe. U “Ponosu i predrasudama” koristi se djelima britanskih skladatelja (Elgar, Williams, Parry, Warlock, Purcell, Händel) u rasponu od 17. do 20. stoljeća, te postiže dojam da je riječ o glazbi koja je pisana upravo za taj komad.
U koreografiji je Mujić sve izvukao iz klasike, stvorivši neoklasičan balet s neoromantičnim ‘štihom’, inzistirajući na jasno ocrtanim likovima iz romana, pa primjerice sluganstvo Williama Collinsa (rođak Bennetovih i nasljednik) dočarava držeći plesača (odličan Kornel Palinko) na samom podu. U cijelom baletu koji traje 140 minuta tri su velike ansambl-scene: dva bala i vojna parada. U seoskom balu Mujić obrađuje dijelove tadašnjeg folklora, dok se u plemićkom referira na društvene (nadasve ukočene) plesove iz vremena romana. Vojna parada je možda i najzahtjevnija za ansambl, jer u cijelom je baletu u punom ‘pogonu’ pokretni dio scene, na koji je teško i zakoračiti, pa taj dio koreografije najbolje dokazuje fizičku spremu, predanost i uplesanost cijelog ansambla.
Scenograf Stefano Katunar prigušio je i crnim obojio ladanjski dojam priče, naglasivši tako priču u priči Jane Austen, jer ovdje se iza ljubavnih zgoda, nezgoda i traženja, zapravo krije vrlo mračan svijet u kojem je žena tek ‘predmet’; Austen piše o ženama koje su bez oca, brata ili supruga zapravo ništa, tek smetnja koju je lako izbaciti na ulicu, a upravo je to sudbina sestara Bennet. Scenografiju sjajno nadopunjuje svjetlo Aleksandra Čavleka koji primjerice u scenama bala, vješto baratajući sjenama, uspijeva postići dojam zabava pod svijećama. Kostime je kreirala Manuela Paladin Šabanović, ostajući vjerna epohi, ali dodajući još jedan, nadasve važan sloj raskoši ovog baleta.
U ovako zamišljenoj cjelini doista nema nevažnih ili loših uloga, ali itekako ima onih za pamćenje. Guilherme Gameiro Alves (Mujićev Karenjin i stari Glembaj) pleše glavnu mušku ulogu. Njegov Darcy je i najteži plesni zadatak, jer iz posvemašnje suzdržanosti, čak i ukočenosti lika mora doseći pravi vatromet emocija kada plesom dočarava dio onoga što Darcy proživljava iza te smirene maske.
Njegova Elizabeth je odlična Natalia Kosovac, dok su drugi ljubavni par iz priče otplesali dojmljiva Iva Vitić Gameiro i Bàlint Rauscher. Ovaj mladi plesač je i dio autorskog tima (dramaturg predstave koji je radio i na izboru glazbe), ali i jedan od plesača koji iz uloge u ulogu raste. Za pamćenje su i uloge Wickhama – Takuya Sumitomo, Lydije – Rieka Suzuki, ali i one koje su ostvarile dvije veteranke Baleta HNK Zagreb: Olja Jovanović Zurovac kao Lady de Bourgh i Mirna Sporiš, koja će upravo odličnom i zahtjevnom rolom mame Bennet za nekoliko dana proslaviti svojih 30 godina u baletnim papučicama.
