Nakon jučerašnje kinopremijere u Kaptol Boutique Cinema, od četvrtka 2. veljače u kina diljem Hrvatske stiže film "Glava velike ribe" Arsena Oremovića. Prvi igrani film tog etabliranog dokumentarista nastao je prema knjizi Ognjena Sviličića, a prati tri lika – taksista Andriju (Nikša Butijer), kojeg nezadovoljnog svojim životom muči glad za većim i boljim stvarima, njegovu suprugu, krojačicu Vesnu (Lana Barić) i njegova brata Traktora (Neven Aljinović Tot), branitelja s PTSP-om koji se na Andrijin nagovor sa sela seli k njima u Zagreb. Slojevit i emotivno nabijen film s političkim i društvenim podtonovima hrvatsku festivalsku premijeru doživio je na Pulskom filmskom festivalu, na kojem je Zlatnu arenu za najbolju glavnu ulogu osvojila Lana Barić, a nagradom za glavnu mušku ulogu potom je na Filmskom festivalu glumca ovjenčan i Nikša Butijer.
"Glava velike ribe" vaš je prvi dugometražni igrani film. Što vas je toliko zaintrigiralo u romanu Ognjena Sviličića da odlučite prema njemu snimiti film?
U romanu sam vidio mogućnost da kroz dubine troje glavnih likova prikažem stanje u Hrvatskoj onako kako ga ja vidim. To je tranzicija koja je započela prije trideset godina i koja nikako da završi, a, kako stvari stoje, za naših života, starijih od četrdeset godina, vrlo vjerojatno ni neće. U takvom okruženju odvijaju se životi, sudbine koje se prilagođavaju okolnostima, više se iscrpljuju i muče na nekim stvarima nego u suvislim zapadnim zemljama. Iako su svi problemi izneseni u ovom filmu itekako dobro prepoznatljivi svugdje u svijetu.
Hrabro je što ste za prvi film odabrali upravo priču koju je napisao Sviličić, koji je i sam uspješan redatelj. Je li vam to predstavljalo dodatni izazov?
Nije posebno jer se nisam išao natjecati sa Sviličićem i njegovim redateljskim vještinama. On mi je sam rekao da je priču oblikovao kao roman jer od nje nije vidio film, a ja sam ga vidio primarno u likovima i njihovu odnosu, pri čemu sam onda nešto uzimao od same radnje, a nešto izbacivao i dodavao svoje. I Sviličić je danas filmom vrlo zadovoljan, što mi je posebno drago i zbog njegovih kriterija i zbog našeg prijateljskog odnosa jer znamo za brojne svađe između autora predložaka i ljudi koji su ih ekranizirali.
U filmu se dotičete i promjene vlasti u Zagrebu?
Tako je, to nije gurnuto u prvi plan, ali ta je promjena doista jedna od silnica koje utječu na Andrijine poslovne planove. Koliko je njemu teško ostvariti planove zbog promjene vlasti pa su neke stvari sređenije, a koliko zato što ga veći "igrači" zavlače, to je drugo pitanje na koje još ne možemo ni u stvarnosti pouzdano odgovarati. No pitanje izgleda glavnog grada i mutnih prisvajanja gradskih zemljišta jest jedan od brojnih slojeva filma koji ne vrište, ali pridonose atmosferi.
Kao što ste spomenuli, film zapravo nose tri lika i fokus je na njihovim kompleksnim međusobnim odnosima. Zanimljivo je i što je riječ o dvoje profesionalnih glumaca, Nikši Butijeru i Lani Barić, te o Nevenu Aljinoviću Totu, koji je, premda ima glumačkog iskustva, naturščik. Kako vam je bilo raditi s njima i u takvoj kombinaciji?
Znao sam da nasuprot profesionalnim glumcima za ulogu Traktora želim naturščika ili neprofesionalnog glumca, tako da se od prvog trenutka osjeti razlika među njima. I vjerujem da je to postignuto na ekranu. A iza ekrana razlike su, naravno, također postojale, no Neven je uistinu imao veliku kolegijalnu podršku Nikše i Lane, tako da su bili dobra simbioza u kojoj je on ipak bio entitet za sebe.
Kako ste se, kao etablirani dokumentarist, prilagodili snimanju igranog filma? Koliko se to vaše iskustvo prelilo u igranu formu?
Ja tu ne vidim neke velike razlike u pristupu: sve je to režija, načini na koji nešto pričate. Nekad je potrebno napraviti veći skok iz jedne dokumentarne ili igrane forme u drugu nego između raznih rodova filmova. Princip je sličan, posebno u načinu na koji sam radio ovaj igrani film, a tu je bilo i dosta dokumentarnih postupaka, ali puno je veća razlika u procesu snimanja igranog i dokumentarnog filma. Dani snimanja igranog filma su grupirani, striktni, radili smo šest dana u tjednu po dvanaest sati, na lokaciji bude i po stotinu ljudi i to sve redatelja stavlja u posebno psihološko stanje i odgovornost. Snimanje dokumentarnih filmova uglavnom traje dulje, ali dani su razbacaniji, s duljim ili kraćim stankama.
Uz to, filmsku ste karijeru zapravo počeli kao filmski kritičar. Predrasuda o kritičarima je mnogo, a često se i ponavlja da "kritiziraju oni koji ne znaju raditi". Koliko se teorijsko znanje i iskustvo u kritici može primijeniti na praksu?
To su dvije različite discipline koje se mogu i ne moraju preklapati. Utoliko su te teze protiv kritičara "da što znaju, onda bi snimali" totalno promašene, jednako kao što oni koji znaju režirati ne moraju nužno biti i dobri analitičari. U mojem slučaju kritičarska pozadina imala je ulogu, ali shvaćam i da se filmom može baviti netko tko ne poznaje nužno povijest i teoriju filma.
Uskoro počinjete snimati i dokumentarac o Haustoru, a i ulovili ste trenutak kada su se članovi benda prvi put nakon dugo vremena susreli u studiju. Što vas je potaknulo na snimanje filma o Haustoru i u kojoj je on trenutačno fazi?
Film je u fazi snimanja koja su, kao što sam malo prije napomenuo, sporadična i s određenim pomakom, ali to omogućava da se pokriva širi raspon aktivnosti i više uključuje članove benda u proces stvaranja.
Na koji ste ga način zamislili – zanimljivo mi je i što ste kazali da ne planirate napraviti baš klasični "rokumentarac"?
Točno, to nije klasični biografski film, nego je zamišljen kao poetski prikaz utjecaja i okolnosti koje su dovele do toga da Haustor nastane i da bude bend kakav je bio. Protok vremena omogućava da članovi benda, posebno Srđan Sacher i Darko Rundek, budu i sami kreatori filma pa, uzmemo li u obzir da su naše kamere snimile i neke nove aktivnosti benda i snimanje nove pjesme, film bi mogao biti na neki način i novi projekt grupe Haustor samo ne u glazbenom, nego u filmskom mediju.
Nedavno smo na HRT-u imali priliku gledati i treću sezonu vašeg dokumentarnog serijala "Nesreća". Radite li možda i na četvrtoj – ako da, što nam o njoj možete otkriti?
To ovisi o novom natječaju HRT-a na koji planiramo prijaviti i četvrtu sezonu, budući da su dosadašnje imale izuzetno velik i dobar odjek, da ne kažem da je dugometražnu varijantu epizode o kornatskoj nesreći vidjelo više od 300 tisuća ljudi.
Što nam iduće spremate? Imate li u planu još igranih filmova?
Uskoro na HRT-u izlazi četverodijelna serija o stvaranju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, do kraja godine i serija o tome gdje je i koliko klasična glazba prisutna u svakodnevici, a to je puno više nego što smo toga svjesni, no neka igrana forma zasad je još u fazi kristalizacije.
