Posljednjih mjeseci, redateljica Ivona Juka vrijedno proučava autentično gradivo iz Domovinskog rata kako bi se temeljito pripremila za svoj novi veliki projekt – dugometražni igrani film koji tematizira vojno-redarstvenu operaciju Maslenica.
Filmska publika dobro ju je upamtila nakon nezapamćenog uspjeha njezina filmskog prvijenca “Ti mene nosiš”, ujedno i prvog hrvatskog filma koji je platforma Netflix otkupila za prikazivanje u cijelom svijetu. Najšira publika, pak, pamti je tijekom javne polemike s tadašnjim ravnateljem HAVC-a Hrvojem Hribarom, kada je gorljivo branila svoju viziju razvoja domaćeg filma.
Kako ste došli na ideju da za temu svog novog dugometražnog filma odaberete upravo operaciju Maslenica?
Odabrala sam operaciju Maslenica zato što je bila teška, ali velika pobjeda i prekretnica u Domovinskom ratu. Cijenim priče i o porazima, mnogo je junaštva u tragedijama, ali mi smo pobijedili u ratu i vrijeme je da napravimo priču o pobjedi. Kao temu sam odabrala bitku u kojoj gotovo nema civila, jer dosadašnji filmovi ratne tematike uglavnom su se bavili civilima, a ja u fokusu želim baš branitelje, ratnike. U tom smislu, Maslenica je pravo bojno polje na kojem su se sukobile elitne snage s obje strane, hrvatske i srpske. Definitivno ne namjeravam srpske vojnike prikazivati kao pijane likove, obraslih brada, prljave nesposobnjakoviće i slično, inače se grozim takvih karikaturalnih prikaza. Naprotiv, hrvatski branitelji borili su se protiv dobro obučenih srpskih postrojbi, brojčano i oružano nadmoćnijih, i time je ta pobjeda veća.
Kako se pripremate za snimanje filma?
Čitam literaturu, radim s povjesničarom Tomislavom Šuljem u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata čiji je ravnatelj dr.sc. Ante Nazor. Razgovaram sa sudionicima operacije Maslenica, odlazim s braniteljima na teren, proučavam strategije i razgovaram s vojnim stručnjacima iz različitih rodova vojske. Ovo je jako opsežna operacija i neću je cijelu prikazati u filmu jer ne radim dokumentarni, već igrani film. Ponekad se branitelji šale da već znam više od njih, drago mi je kad me pohvale, iako znam da me hrabre, jer daleko je to od istine, moram još mnogo toga savladati. Namjeravam razgovarati i s pripadnicima srpskih postrojbi, a čitam i njihove dokumente.
Je li ovo vaš prvi kontakt s hrvatskim braniteljima i zašto ste odlučili snimati film upravo o ovoj populaciji?
Ovo je moj prvi kontakt s hrvatskim braniteljima i voljela bih da ih javnost upozna upravo ovako kako sam ih ja upoznala. O njima je u medijima iskrivljena slika i zato želim da se ta nepravda ispravi. Upoznala sam i upoznajem nevjerojatne ljude, koji me jako inspiriraju, inteligentne, često s dobrim smislom za humor, požrtvovne, hrabre, a samozatajne. Želim se baviti upravo takvim karakterima, koji imaju hrabrosti i odlučnosti boriti se za svoje ideale, usprkos svemu. Nije ni 90-ih bila drukčija situacija, i tada su ih mnogi pitali jesu li ludi i zašto se izlažu opasnosti.
Kako to da niste odlučili snimati o operacijama Oluja i Bljesak koje su po svom opsegu i značaju danas počesto tretirane kao veće i značajnije?
Oluja i Bljesak su nadmoćne pobjede, a kad je jedna strana tako nadmoćna u bilo kojem konfliktu, onda nema velike drame, niti velike akcije. Govorim kroz prizmu filmskog pisma, ne kroz prizmu vojne operacije. Cilj vojne operacije jest pobijediti što prije i sa što manje gubitaka, ali u smislu dramaturgije, to nije zanimljivo. Kao utakmica na kojoj bi protivnička momčad pobjegla s terena, navijači bi možda slavili, ali ne bi bilo drame utakmice. Možda će neki autor ili autorica u okviru ovako nadmoćnih pobjeda ispričati neku priču u kojoj postoji neki zanimljiv zaplet koji je neizvjestan na mikrorazini operacije ili ispričati priču iz perspektive Srba koji su bježali, jer u toj perspektivi postoji drama. No, ja se ovog puta želim baviti hrvatskim braniteljima kao glavnim protagonistima, a na Maslenici je za hrvatske branitelje bila prava drama. Svi s kojima sam razgovarala kažu da im je to bila najteža borba.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom produkcijom filmova ratne tematike u Hrvatskoj, ima li ih dovoljno i je li gotovo tri desetljeća nakon početka rata pravo vrijeme za tu tematiku?
Osim Kristijana Milića, nitko nije snimio nešto zanimljivo na ovu temu. Sjetite se koliko ste gledali stranih filmova ratne tematike, sigurno ih ne možete ni nabrojiti, od klasika do manje vrijednih, kojih se i ne sjećate. Ali ste ih svejedno gledali jer sve nas privlači gledati borbu na život i smrt, priče o borbi dobra i zla. Amerikanci su napravili bezbroj filmova o svojim junacima u ratovima koji nisu ni blizu njihova teritorija, a mi smo imali obrambeni rat i doista je nevjerojatno da već nemamo mnogo filmova na ovu temu iz perspektive naših heroja. I europske kinematografije nalaze nepresušnu inspiraciju u ratnim pričama jer se kroz ratne priče govori o vrijednosti mira.
Je li se nešto promijenilo dolaskom Daniela Rafaelića i odlaskom Hrvoja Hribara, je li HAVC sada bolje mjesto za hrvatski film pa i vas osobno?
Za kinematografiju je mnogo važniji Zakon o audiovizualnim djelatnostima nego tko će doći ili otići s mjesta ravnatelja HAVC-a. Ionako su svi zamjenjivi, a bez dobrog zakona čak i nemoćni. Trenutačno ministrica kulture gospođa Obuljen u Saboru gura na čitanje loše napisan zakon o audiovizualnim djelatnostima, koji nije ništa drugo nego malo modificiran važeći loš zakon. Tim zakonom nije čak dobro regulirana ni definicija što je hrvatski film, a da ne govorimo o novim oblicima audiovizualnog djela, kao što su npr. videoigre i slično. Bilo je toliko primjedbi i sugestija od raznih ljudi iz struke na postojeći zakon, a na kraju su uvrstili isto što je bilo sporno i u prethodnom – da ljudi iz tzv. “strukovnih” udruga odlučuju o raspodjeli novca. Postoji značajna distinkcija između onog što ljudi iz struke trebaju odlučivati za svoju struku i onoga gdje su ljudi iz struke u sukobu interesa, ako odlučuju o pitanjima struke, kao npr. kad je riječ o raspodjeli novca.
Jednom ste izjavili kako ste sedam godina bili progonjeni. Što ste proživljavali tijekom tih godina i je li progon naposljetku prestao?
Progon je prestao zbog rezultata mojeg rada, a ne zbog ičijeg dolaska ili odlaska. Napravila sam film koji je osvojio 17 nagrada. Prvi je i još uvijek jedini igrani film koji je otkupila platforma Netflix koja ima 175 milijuna pretplatnika, a preveden je na gotovo sve svjetske jezike. Autor sam filma koji je probio led i pokazao da hrvatski film može biti konkurentan u svijetu. Drago mi je što sam još prije tri godine otvorila vrata kolegama prema Netflixu, a vjerujem da i moji kolege to cijene. Investitori znaju da im ja mogu zaraditi novac, strani producenti me respektiraju, nagrade imam. Dakle, nitko me više ne može progoniti, mirna sam.
Je li iluzorno očekivati da će se politika prestati miješati u film, pa i u kulturu u cjelini?
Najgluplji pamflet jest “politika se ne smije miješati u film”. Zašto ih netko ne pita što to zapravo znači? Je li Pusić zvala HAVC i tražila neki određeni film po njezinu ukusu? Milanović? Plenković? Ili koji to političar? Ah, političari ludo žude za novim filmskim pričama i maštaju kakve bi filmove željeli snimiti, a onda nakon toga uzbuđeno telefoniraju HAVC-u svoje nove ideje za film s omiljenim autorima i glumcima u glavnim ulogama. Što će im film, kad nam režiraju život, i to loše. Kad bi režirali dobro, onda bi se pobrinuli i za kulturu. Naravno da ne postoji taj političar s kojim nas plaše kao s babarogom, a koji bi mahnito želio kinematografiju po svom ukusu. Međutim, ono što postoji, jest da bi autori tog pamfleta voljeli držati film i kulturu u svojim rukama, kao da je njihovo privatno vlasništvo, a to je opasno. Iza pamfleta “politika se ne smije miješati u film” stoje oni koji zapravo kažu “nas ne smijete smijeniti, mi želimo svoje šape uvijek i zauvijek imati na novcu u kulturi”. I opasno je ako ih u tome ijedan političar podržava. Netko im mora objasniti da film, kao i ostali segmenti kulture nisu njihovo privatno vlasništvo i da primaju novac iz državnog proračuna s kojim ne mogu raspolagati kao s privatnim računom. Ako žele oni raspolagati novcem, neka osnuju svoje privatne fondove. U zemljama gdje političari ipak bolje režiraju život, Njemačkoj, Danskoj, ma u svakoj uređenoj europskoj zemlji, ministar ili ministrica kulture smjenjuju takve poput njih bez problema i nitko se oko toga ne uzbuđuje. Politika se ne smije miješati u autorsku slobodu, ali država mora voditi računa da sistem funkcionira bez korupcije, to jest dužnost politike.
bravo,Ivona!