Nakon 85. rođendana koji je proslavio početkom listopada, neumorni karikaturist i humorist Oto Reisinger ne staje – jubilej je upriličio predstavivši još jednu u nizu, knjigu karikatura “Happy days” koju čini njegovih 200 najboljih humorističnih crteža nastalih u posljednjih 20 godina. Stan mu je pun karikatura, toliko ih ima, kaže, da ne zna što će s njima, pa ih periodički baca i žali za vremenima kad su kurili peć. Lakše bi bilo baciti ih u vatru nego nositi u smeće s trećeg kata.
Veliki zafrkant još se voli zezati na račun politike, bračnih odnosa, svakodnevice... pa na pitanje kako provodi umirovljeničke dane, ispaljuje:
– Gledam televiziju! Ne mogu ni zamisliti što su ljudi radili dok je nije bilo. Ako su morali razgovarati sa svojim ženama, to mora da je bilo uuuužasno dosadno!, odgovara u šali. Najviše ga zanimaju dokumentarci, sapunice ne gleda, povremeno pogleda pokoji dobar film. Uspio se navući i na mobitel prije više od pet godina, pa mu je život već nezamisliv bez njega kao da gotovo cijeli život nije proveo bez njega..
Neobično vitalan i još pronicav, do prije nekoliko godina je i skijao, sve dok nije pao i ozlijedio leđa. Osim tog sporta velik užitak cijeloga života pružao mu je ribolov.
Tarapana u Engleskoj
Uspjeh koji je postigao, a mjeri se 70-godišnjim crtačkim iskustvom i nagradama, malo tko može nadmašiti.
Prvu karikaturu napravio je kao 15-godišnjak, a 1944. objavljuje karikature u partizantskim listovima, nastavlja u Studentskom listu i Kerempuhu, u nikad nadmašenom karikaturističkom postavu kojeg su činili Ivo Režek, Alfred Pal, Walter Neugebauer... Oto je bio najmlađi među njima.
Premda je diplomirani arhitekt, Reisinger se arhitekturom nije bavio. Studij je, kaže, upisao zbog društva jer su se za taj studij odlučili prijatelji. Položio je prijemni ispit i na Likovnoj akademiji, ali prijateljstvo je prevagnulo. Apslovent postaje u roku, 1951., a godinu ranije vjenčao se sa studentskom kolegicom, Pavicom Bolfek. Diploma stiže tek 1960. – cijelo desetljeće koje joj prethodi Reisinger je neumorno crtao.
– Ponekad mi je crtež uspio od prve, a nekada sam ga morao brusiti do iznemoglosti. Bez uporna rada i vježbanja nema sigurnog uspjeha bez obzira na talent – kaže Oto.
U satiričkom listu Kerempuh proveo je 1952. godine nekoliko mjeseci i na mjestu glavnog urednika, no na toj se poziciji nije dugo zadržao. Bio je tada već i Vjesnikovac u kojem je radio sve žanrove od političke do vic karikature, pa crta i neizbježne, bračne teme – kada žena dočekuje muža u tri ujutro s valjkom za tijesto...
U Vjesniku je osmislio Peru, dugovječnog kritičara društva i vlasti. Bavio se ilustriranjem knjiga, stripovima, filmom... zanimalo ga je otkriti i naučiti što više.
Bio je prisutan u europskom tisku tijekom nekoliko desetljeća – od 1971. do 1990. godine bio je stalni suradnik švicarskog “Nebelspaltera”; od 1974. do 1985. njemačkog “Quicka” i od 1975. do 1986. nizozemske “Panorame”. Povremeno je surađivao i u slavnom britanskim časopisom “Punch”, kao i u nizozemskom “Het parool” i “De Telegraaf”, njemačkom “Pardon” i “Neue Revue”.
Postoji i zgoda koju su izazvali njegovi plakati za British Telecom koji su krasili hodnike londonske podzemne željeznice. Na velikom formatu, telekom je iskoristio Reisingerov crtež u kojem stranac telefonira u Njemačku i jada se prijatelju da nigdje ne može popiti pivo prije četiri sata popodne – tada je, objašnjava Reisinger, ispijanje piva u Velikoj Britaniji u radno vrijeme bilo zakonom zabranjeno.
– Taj je plakat izazvao veliku diskusiju na televiziji, što mi je telefonom javio prijatelj. Desila se velika tarapana, birtaši su se ujedinili i rekli da je apsurd da ne mogu piti pivo zbog čega se uskoro promijenio zakon i pivo se moglo piti cijeli dan!
Zbog karikature zabranjen VUS
Jedna je njegova vanjskopolitička karikatura uzrokovala zabranu prodaje jednog broja “Vjesnika u srijedu” (VUS) za vrijeme bivše Jugoslavije – nacrtao je neobrijanog Hruščova koji dolazi brijaču. Na zidu visi slika Staljina, a brijač ga pita: “Hoćemo li brkove ostaviti ili ćemo ih brijati?”, aludirajući na Staljina. Zbog toga se na noge diglo sovjetsko veleposlanstvo, zabranjen je VUS koji je na kioscima već stajao nekoliko dana – čitatelji su je vidjeli, cilj je postignut.
Kakva je uloga karikature danas?
– Karikatura je posve iščeznula iz dnevnih novina, pojele su je golišave fotografije i reklame. Nedavno sam u prolazu na Trgu sreo jednog beskućnika koji je prodavao bunteve nečijih karikatura. Moglo je među njima biti i stotinu komada. Za deset kuna, govori. A ni humoru ne predviđa bolju budućnost:
– Nažalost, humora danas više nema. Osim na televiziji, no to je humor za djecu. U prvom redu ne postoje humoristički filmovi, nije ih puno bilo ni prije, ali ih je bilo. Nema humorističkih listova, sve je nekako otužno, i ne samo otužno, nego i bijesno. A jako je teško provesti dan bez veselja.
Ni taj američki smijeh, na koji lijepe studijski zvuk smijeha, ne valja, potpuno je usiljen i prazan, govori.
Veliki preokret u njegovu životu dogodio se ove zime – u siječnju je doživio plućnu emboliju i jedva preživio. Nakon neizliječne upale pluća, završio je u bolnici i bio u nesvijesti tjedan dana, svi su se kaže, čudili da je ostao živ. A u rahabilitaciji mu je naviše pomoglo crtanje pa je ljetos radove predstavio na izložbi u Osijeku. A povratka na staro ne bi bilo bez supruge za koju kaže da je njegova treća ruka.
Što je tajna dugovječnog braka?, pitamo ga.
– To što pristajem na nevjerojatne kompromise. Osim kuhanja, pranja prozora, trpljenja... u taj čas u riječ mu upada Pavica i sa smijehom viče “Laže!”
Osim starosti i bolesti, najviše ga tišti to što je prijatelja svakim danom sve manje.
– Osjećam se jako osamljenim. To je neugodan osjećaj jer sam navikao živjeti drugačije. Živim u centru grada pa sam svaki dan sjedio na kavi i obično sretao barem desetak poznatih. Danas mi ne preostaje drugo nego da čitam novine jer ne prođe nitko koga znam, osim dvojice, trojice prijatelja.
S ostalima se čuje telefonom, no uglavnom se razgovara o bolesti, a to nije ono što će mu ispuniti dan.
– S ovih dvoje troje nastojim se prisjetiti dobrih starih vremena jer ako počnemo pričati o onome što se događa danas, past ćemo u depresiju.
Nikako se ne može pomiriti sa situacijom u kojoj se nalazi naše društvo, za koje tvrdi da glavinja u propast jer više nema vrijednosti, sve se čini žalosno i besperspektivno. Unatoč velikom životnom iskustvu, zna da nakon svake krize dolaze bolja vremena, ali on nema vremena čekati.
Čisto razbojništvo
– Strašno me opterećuje ta silna nezaposlenost, najviše iz perspektive pojedinaca, obitelji. Nezamislivo mi je da tisuće ljudi svakoga dana ostaju bez posla, i da nikoga nije briga! Svi šute! Zamislite one jadne radnice Kamenskog koje su dvije godine radile, a nisu primale plaću. To je čisto razbojništvo! Probajte u dućanu uzeti neku stvar a da ne platite, odmah će vas uhapsiti – uzrujano priča. Nije mu jasno kaže, kako svi šute i trpe.
– Još će me proglasiti revolucionarom, ali ljudi se moraju pokrenuti, ne smiju pristajati na nepravdu. Kako sam star tako se dobro sjećam prilika nakon Drugog svjetskog rata. Vremena nisu usporediva jer je tada vladala opća nestašica i neimaština, ali je prestao jedan krvavi rat. No, postojala je perspektiva, svi su očekivali poboljšanje, a osim toga nije bilo nezaposlenih, uvijek se moglo raditi, posvuda su se gradili stanovi, naročito po Zagrebu.
Postojao je optimizam da će biti bolje, bila je nada, a danas je svakim danom sve gore i pitam se ima li tome kraja – kaže.
Ono što ga posebno rastužuje je opća pohlepa za novcem – to nije kapitalizam kakav poznaje, kaže, jer ovaj gazi preko leševa.
Za sebe i suprugu ne brine, kaže, starcima je lako.
– Sreća da živim od penzije i da sam je zaradio na vrijeme. Što si stariji, to ti manje treba od hrane do odjeće. Sve se potrebe smanjuju, jedino bi možda na čagicu mogli otići – pogledom punim smijeha okreće se prema Pavici mašući štapom bez kojeg posljednjih nekoliko godina ne hoda.
I njemu i supruzi veselje pruža obitelj. Sin Davor po struci je arhitekt koji se bavio koječime – bio je scenograf u Jadran filmu, slikao je akvarele, a povremeno bi i projektirao. Danas brine o očevu umjetničkom naslijeđu. Reisingerovi imaju i dvoje unuka 26-godišnjeg Marka koji završava povijest umjetnosti. Zrinka, 31-godišnja pravnica, diplomirala je pravo kao najbolja u generaciji, uspješno se nastavila obrazovati na Oxfordu da bi karijeru nastavila u Bruxellesu.
Živeo nam, care, bio si najbolji. Uostalom - i sada si. I da smisliš karikaturu za svoj 100-ti rođendan.