Često knjige u kojima autor govori o prošlosti koju je sam proživio volimo nazivati nostalgičnim zapisima. Nerijetko za taj epitet imamo i razloga, ali "Brodovi nad gradom" Nenada Rizvanovića (Naklada Ljevak, urednica Dubravka Zima, 17,90 eura) ne spadaju u takvu literaturu. Da, Rizvanović piše o nekom Osijeku koji odavno ne postoji, piše o gradu u kojem se rodio, proveo djetinjstvo i mladost, ali on to čini na posve drukčiji, krajnje dojmljiv način.
Kroz njegovu priču promiču članovi njegove obitelji, a pred čitateljem se odvija obiteljska povijest u koju posve lako povjeruje čak i onaj tko o tim vremenima i tom gradu ne zna baš ništa. Tu je i obilje drugih likova; kroz njegovu priču promiču susjedi, prijatelji, šira obitelj..., i automobili su gotovo ljudi, a tu su i davno zaboravljeni sportaši, graditelji, osvajači...
Taj neobičan miks vremena, koji se proteže od turskih osvajanja, preko doba neposredno nakon Drugog svjetskog rata, pa sve tamo negdje do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su sve društvene i osobne iluzije već bile raskrinkane, krajnje je privlačan. Zanimljiv za čitanje i nimalo zbunjujući. To 'šaranje' kroz epohe i razvojne etape jednog grada (kao i jednog čovjeka) zapravo ponajbolje otkriva način na koji se voli (a pomalo i mrzi) grad.
Zbog toga čitatelj nužno pomišlja na neki svoj grad, svoje ulice, svoje poljupce... prihvaća da je svaki grad obilježen nečijim odrastanjem, baš kao što je i svako odrastanje obilježeno nekim gradom, ulicama, mostovima, livadama. U konačnici lako je povjerovati da i odrastanja i gradovi nužno završavaju u intimnom prostoru svakoga od nas. Zato i jest tako lako vjerovati da je sam Frank Sinatra jednom bio u Osijeku, ne kako bi u njemu pjevao, nego kako bi posjetio bolesnog prijatelja. I čini nam se da ga i mi vidimo kako nervozno i tužno puši sjedeći na terasi hotela Royal, dok ga za susjednim stolom čuvaju valjda prvi tjelohranitelji koje je Osijek ikada vidio.
