Filmovi sa životinjama kao članovima glumačke postave uvijek na neki poseban način djeluju na gledatelje i raznježe ih, bez obzira na to bili veliki ljubitelji životinja ili ne. OK, možda se u ovoj tezi trebaju izostaviti “Ralje”, ali prva asocijacija na filmove sa životinjama uvijek je neka mekoća i blagost. Čak i ako se izostave ziceraški filmovi sa psima u glavnim ulogama, poput “Lassieja” ili “Hachika”, i tigar (“Život Pija”), konji (“Crni pastuh”, “Ratni konj”, a čak i “Sokol ga nije volio”), pa i kitovi ubojice u “Mom prijatelju Willyju”, na kojem su generacije odrastale, životinje su tu da nas uče. A jedan od najboljih primjera za to bez sumnje je francuski klasik Roberta Bressona “Sretno, Baltazar” s magarcem kao glavnim junakom i velikim učiteljem.
Te velike dobroćudne i nevine okice koje govore više od tisuću riječi medij su preko kojeg je Bresson dao jedan od najjasnijih komentara na (ne)čovječnost. A završetak filma popraćen Schubertovom sonatom zaista je jedan od onih koji se urežu u pamćenje. Tko bi rekao da je za tako puno što je dao “Sretno, Baltazar” bio dovoljan samo jedan magarac. I, dakako, Bressonova virtuoznost. No, još fascinantnije od svega jest to da je gotovo šezdeset godina nakon te ingeniozne minimalističke crtice s magarcem došla njegova obrada. Vol. 2. Ovoga puta, mjesto radnje nisu francuski pitoreskni pejsaži, nego Poljska. Nije Baltazar, nego – Eo i film preveden kao “Tovar”.
Eo je magarac koji je silom prilika odvojen od svoje drage Kasandre, djevojke s kojom je radio u cirkusu. Baš kao i Baltazarov, i Eov su glavni (a, zanemari li se bolna i teška scena u kojoj u jednom trenutku krene cviliti za svojom dragom ljudskom prijateljicom, gotovo i jedini) način komunikacije njegove oči. Ta dva golema prozora u dušu zaista su jedni od najljepših filmskih motiva koji su se pojavili u posljednje vrijeme. No, lako je zamisliti dva velika magareća oka i pomisliti kako je to baš simpatično, slatko, umiljato i što god se već može reći za životinju. Međutim, ono što je ovdje, baš kao i kod Bressona, fascinantno jest način na koji su dva magareća oka postala puno, puno više od simpatičnog, slatkog i umiljatog. U oba ova magareća filma zapravo ne pratimo put, život ni perspektivu životinje, nego pratimo nešto što nadilazi granice i poimanja svega onoga što mislimo da znamo. Oba ova važna i divna filma prate nešto univerzalno; jednostavno prate... Dušu. I svaki kadar, posebice oni iz Eove perspektive (Eo, naime, nije nimalo običan magarac, s obzirom na ta da mu se često javljaju svojevrsna snoviđenja koja su vizualno sjajno odvojena od stvarnosti), tempo, glazba, kolorit.... Jednostavno, Jerzy Skolimowski, redatelj koji je rekao da je jedini put plakao na neki film bio onda kada je gledao Baltazara, pazio je na svaki detaljčić koji njegovoj simfoniji daje savršen sklad.
VIDEO: Potjera kao iz akcijskog filma! Kauboju pobjegla krava, lovio je na - autocesti
