Naizgled ovo je bila jaka vijest, pogotovo u ovo vrijeme spektakularnih objava; "Branimir Štulić ima novi album 'Kavern' sa 42 pjesme". No, zapravo je to fake news. Ležerno dovršen i objavljen u novoj Štulićevoj stvaralačkoj groznici, ili pohodu, poput lanjskog albuma "Splet", među njima zapravo nema razlike. Nema niti govora o albumu, jer radi se o prilično neartikuliranim snimkama u kojima red pjevanja zamijenjuje red gitarističkih sola, a mješavina Štulićevih pjesama i obrada tradicionala također ne otkriva nikakav racionalan plan.
No, pojam "racionalno" odavno se teško može povezati sa Štulićem. U dva sata trajanja "Kavern" (spilja, ili možda klub Cavern gdje su Beatlesi svirali u Liverpoolu), bio bi trosturki album, kad bi bio album. Netko bi Štuliću trebao reći da čak i ono što je potencijalno zanimljivo u ovoj masi zvuka, zvuči lošije i od jeftinih demo snimki, jer zvuk je katastrofalan. Čak i ako su amaterski snimljene kod kuće - a odavno se to može napraviti vrlo kvalitetno - snimke treba i urediti, izmiksati, dati im neki zvučni celofan i logiku.
Nećemo pretjerivati s usporedbama, ali po svijetu se upravo naširoko piše o 40. godišnjici Springsteenovog albuma "Nebraska", jednom od njegovih najboljih, koji je 1982. snimio na portabl kazetofonu na četiri kanala u svojoj sobi. Četrdeset godina kasnije Branimir Štulić misli da snima albume. No, čini se da je previše nezainteresiran za ozbiljnu karijeru da bi se bavio takvim sitnicama, a voli objavljivati albume, pa ih jednostavno stavi na web, nakon čega dobiva komentare poput, "evo napokon malo kvalitetne nove muzike".
Dobili smo tako (doslovno) mutan komplot jedne osobe, mogući prevrat ili "zavjeru" puštenu u javnost koja bi trebala otkriti velike stvari. No, Štulićev vokal teško se razaznaje jer je povučen u miksu - valjda da ga susjedi ne čuju dok snima - pa nije razumljivo što pjeva, a naslage eha ili nekog efekta još više zamućuju situaciju. Neki trud je definitivno uložen, jer se uz amaterski postavljene "bubnjeve", ili neke udaraljke, i bas dionicu redovito čuju i dvije gitare, te Štulićevi prateći vokali pored glavnog. Simpatično je čuti poznatu Štulićevu solo gitaru - s tri tona ponekad ubode onaj stari zvuk - pa preoptimističan slušatelj u "Bog ubio dušmane", "Sve što sija nije zlato" ili "Ulice u Troji" i "Banijan" na početku prepozna neki odsjaj (neke) Azre. Sve dok ne propjeva. Recimo, poslušajte kako je Štulić uništo "Aber dojde donke" pa će vam biti jasnije koliko su taj višegodišnji etnografski zanos i proučavanje tradicije zapravo pogubni za tu istu tradiciju.
Možda bi se uz nekog ozbljnog producenta, bend, racionalnu situaciju i stabilnog Štulića od pjesama "Misli viđeniz je tu", "Ljubav", "Primi se sad svoje prilče" i "Lebdenje" (mada pjeva "levitiranje"), u kojima čak i Štulićev glas zvuči razgovjetnije, ako ih shvatimo kao demo snimke, moglo skplepati kakav materijal koji bi bio barem normalno "ozvučen", posložen i odsviran. No, u ovom zajedničkom pakungu gube se među pretežnim viškom i nebitnom većinom materijala.
Pored samog autorskog "sitniša", problem je što je sve najčešće u istom ritmu i istom tonalitetu, pa je, ako sam dobro izbrojao, 27 novih "pjesama" (među kojima i tri instrumentala), teško razlikovati ih i međusobno i od obrada. Neke nove, poput "Zašto se ljudi množe", imaju starogradski štih u sebi, što samo po sebi nije loše, ali zvuči poput iduće, tradicionala "U ovoj spilji oko nas". Nema tu nikakve razlike u ambijentima, aranžmanima ili "pjevanju", "Fijaker stari" zvuči kao i dvije pjesme prije, a u "Nemir moj" opet se spominje "u ovoj spilji oko nas", dok tradicional "Na voda odiš ubavo" zvuči sasvim isto.
Doslovno, sve je isporučeno kao bujica i povezano u dva sata trajanja, što znači da morate slušati sve "po redu", jer pjesme nisu odvojene, a to je ozbiljan zadatak kojeg ćete teško ponoviti. Zapravo se radi o Štulićevom "toku svijesti", bujici istočenoj u zanosu i izolaciji u koju, čini se, ne proviruje previše stvarnosti ili barem sadašnjosti. Prilično čudno za čovjeka koji više od trideset godina živi u Nizozemskoj. To je možda i najveća zagonetka: čemu je otišao tamo ako na kraju nije stigao nikamo ili je ostao u nekoj arhaičnoj, davno urušenoj mentalnoj spilji?
Iako sam u ono vrijeme bio na koncertima u Kulusicu, nakon vremenskog odmaka valja biti iskren i reci, to je bilo lose i ostalo lose. Samo u onom veselom trenutku kada su se odksrinula vrata novog vala, to je moglo proci zato sto smo gutali sve i bili nekriticni. Ovo sad vise nije lose, to je jadno, ma nije cak ni jadno nego jos gore. Tuzno .