U svijetu koji spektakulizira baš sve, od ženske bradavice, do telefonskog poziva pape Franje redovnicama, u tom nepreglednom i zatrovanom moru kiča, medijskog ludila i merkantilističke strategije organiziranog kaosa i histerije, treba naći umjetnost koja se opire i koja poništava blješteće učinke nezaobilaznih ekrana i na dodir osjetljivih paralelnih stvarnosti. Treba se oduprijeti, treba stvoriti svoj, ma kakav stvarni svijet. Sve ovo govorim ponukan monografskom izložbom slavonskobrodskog konceptualnog umjetnika i performera Ivana Šeremeta koja je otvorena u No galeriji zagrebačkog MSU. Šeremet nije čovjek koji se nameće, on nije šetač Cvjetnim trgom ili nekom drugom rutom koja osigurava društveni kontakt, tapšanje, konformizam ili titravu sigurnost koju osjeća pojedinac kad je u grupi. Ne, Šeremet je i svojom perifernom adresom i svojom umjetnošću melankolični usamljenik jedne ravnice, kontinentalnog osjećanja svijeta, po mnogočemu poetički blizak poeziji koju je u nas o toj nepreglednosti i tuzi ispisao Delimir Rešicki. Veselje i melankolija, tako u lijepoj Šeremetovoj monografiji piše njezin autor, ugledni i nažalost u nas premalo prisutni srpski teoretičar Miško Šuvaković. I veselje i melankolija dobro i uporno izmiču onoj spektakularizaciji s početka ovog teksta, u spektaklu nema veselja, samo histerija, nema melankolije jer slabo potiče na trgovanje, a kod Ivana Šeremeta nema spektakla na onaj način na koji se u trećem mileniju sve više postupa i traži. Upravo zato, uza sve sklonosti prema Šeremetu kao umjetniku, i pozivam na ovu izložbu. Kustosica Radmila Iva Janković opet je pokazala svoju mudru tankoćutnost, a zagrebački MSU odgovorio na potrebu za dinamičnijom i raznorodnijom scenom. Šeremet vas neće uvjeravati da stvarnost postoji niti će se baviti podilaženjem i zavođenjem publike, neće vas obasipati lažno šokantnim dosjetkama niti će vas povesti u borbu protiv političara, sustava, isusaboga ili nekog trećeg. Riječju, on neće biti vaš idol, guru, šef ili vođa. Sva ta mjesta ostavio je ambicioznim, glasnim i slabim umjetnicima. Za sebe je odabrao ono veselo, melankolično pristajanje na suživot; sa sobom kao umjetnikom, s protokom vremena kao lijepom činjenicom. Jednom mi je rekao: umjetnik ili ima svoj svijet ili ga nema. I to je sve.
Ivica Malčić; svake sekunde na štafelaj stavlja paradoks
U zagrebačkoj galeriji Vladimira Nazora još nekoliko dana traje izložba slika Ivice Malčića, da, onog Malčića koji već više od deset godina slika sto slika godišnje pa ih na aktualnoj izložbi i pokaže javnosti. Zašto skrećem pažnju na ovaj za nas nesvakidašnji koncept, jednostavno zato što u toj odluci da se godišnje proizvede stotinu umjetničkog nečega, bila to lirika ili slikarstvo, umjetnik svake sekunde te duge i kratke godine na vrlo blisko mjesto na svom štafelaju ili radnom stolu stavlja paradoks i smisao, katkad ih neprilično hrabro ispreplete i jedno drugim poništi. Malčić je pronašao svoju formulu razgovora s vanjskim svijetom, to je brojka sto, ili ako hoćete sto komada slika godišnje. U toj formulaciji i svemu što njoj prethodi i što iz nje proizlazi, slikar Malčić, baš poput performera i konceptualca Šeremeta, raspolaže ozbiljnom količinom veselja i identitetske razlike spram trivijalnog medijskog kiča. Ivica Malčić nikad se neće pridružiti tužnoj brojci nezaposlenih u Hrvatskoj, on je, istovremeno shvaćajući sebe i ozbiljno i neozbiljno, na doživotnom poslu u našoj zemlji.
Država uvijek na sigurnom, daleko od ljudi i od problema
Gorski kotar lijep je i rijetko naseljen kraj, ljudi su u njemu mirni i bave se svojim hobijima, na jednom mjestu plaše žabe i mjere njihov ustrašeni skok, na drugom suše gljive, na trećem dodjeljuju Goranov vijenac, uglavnom, tko je po ovom kraju hodao i kretao se, osjetio je neku drukčiju atmosferu od one koja se osjeti u ostatku zemlje. Ljudi su mirniji, skromniji, sve je ovdje pitomije, osim naravno meteorologije. Tako je posljednjih dana u ovom apokaliptično odsječenom kraju poprilično teško živjeti. Gledam što se događa u stotinjak kilometara udaljenom Zagrebu. Ovdje lijena oporba proziva lijenu Vladu da izbjegava otići dolje k ljudima i ohrabriti, dani prolaze, a ja se pitam koliko je terenaca kupljeno našim novcem, pa zar baš nijedan ne može do Delnica ili Čabra, uglavnom, naša se država skriva od same sebe. U Splitu se održava intrigantna izložba pod naslovom Država u krevetu, i to je, pomislim, to, država u nas uvijek se nalazi na sigurnom, na krivom, u voajerskoj, a ne u stvarnoj situaciji. A vani je led i državljanima treba pomoći.
ova vlada i milance udovaljaju samo ovim srbima u hrvatskoj vladi i stancaju ploce na cirilici a za hrvate zabole ih krivak ovaj srbski deo recenice ce razumiti vecina u ovoj tzv hrvatskoj vladi