Snimku skatera, snimljenu lani s prozora Muzeja suvremene umjetnosti, smatram svojom najvažnijom fotografijom. Najviše je volim! Snimljena je iz ptičje perspektive, svjetlo je fantastično, ostavlja duge sjene kugle i skatera u skoku. Snimio sam 20 fotografija uzastopno, ali ova je najbolja! – oduševljeno govori Stanko Abadžić pri kraju našeg razgovora provedenog u mirnom tonu. No taj mirni ton i smirena atmosfera Abadžićevih crno-bijelih fotografija zapravo su teška varka! Ispod njih je vulkan! Razgovarali smo koji dan prije otvorenja njegove izložbe fotografija Zagreba u Muzeju za umjetnost i obrt kojemu će darovati polovinu tog opusa. Tekst mu piše ravnatelj MUO Miroslav Gašparović. Kratak tekst koji daje srž stvari: oko Stanka Abadžića zaustavlja se često na motivima koje bi izabrali i Tošo Dabac, Đuro Janeković ili Cartier-Bresson, ali Abadžić ih vidi drugačije! Nisu mu važni socijalni moment ni snažna ekspresivnost prizora, nego (s)likovni elementi. Abadžić je iznimno poznat po svojim portretima gradova, no kod njega, kaže Gašparović “Zagreb nije to što jest zbog Zrinjevca, već zbog čovjeka koji šeće po njemu” a živi na nekom drugom manje “važnom” mjestu. Abadžićev je Zagreb “običan”, a ne grad s razglednica, to je Abadžićev Zagreb. Osobni!
I to je autorova dobitna formula. Mjesto razlike koja ga je učinila svjetski poznatim fotografom. Jasno da je u tome sudbina imala svoje prste. U njegovu slučaju Domovinski rat. Abadžić – rođen 1952. u Vukovaru, školovan u Beogradu i Berlinu gdje je 1975. diplomirao germanistiku – do rata bio je dopisnik Vjesnika iz Vukovara. Pisao je i snimao reportaže o životu Berbera koji u Africi žive u zemunicama, o turizmu na Malti, o šoping-turama naših ljudi u Istanbulu...
Na “trpljenju” u Njemačkoj
A onda ga je rat učinio čovjekom sa dva života! – Uoči rata otišao sam s obitelji u Njemačku uvjeren da će sve prestati i da ćemo se brzo vratiti... – priča Abadžić. – Ne podnosim rat, ne bih preživio niti jedan dan ratujući. Osim toga, teški sam individualac i ne volim jednoumlje i komande. Četiri godine bili smo u Njemačkoj (u Fürthu, Nürnbergu, Zirndorfu…). Četiri godine nije snimljena niti jedna fotografija. Bila je to samo borba za preživljavanje. Budući da sam diplomirao germanistiku, preuzeo sam odgovornost za snalaženje u Njemačkoj. Pamtim neizvjesnost i strah. Išli smo svaka tri mjeseca na policiju, ne znajući hoće li nas vratiti ili ćemo dobiti produljenje tzv. duldunga (trpljenja, kako oni to upečatljivo zovu). Radio sam u špediciji, bio konobar i profesor u državnoj jezičnoj školi Global u Nürnbergu. Ipak, trpjeli su nas četiri godine i onda nam naredili da napustimo Njemačku, svi do jednoga, kako ne bismo dobili pravo na državljanstvo. Odlučili smo otići u Češku, u Prag, udaljen samo 300 kilometara od Nürnberga. Ondje smo dobili trajni boravak i pao mi je kamen sa srca. Oslobođenje. Osjećam da sam na pravome mjestu, drugi protok vremena, nema stresa… I evo scene koja mi je promijenila život: nastavnik njemačkog jezika, učenici pišu test, stojim na prozoru, vani svibanj u punom cvatu, na klupi se ljubi dvoje mladih... Vidim, život je negdje drugdje, odlučujem dati otkaz, ne znajući što ću dalje. Tražeći novi posao naišao sam na tvrtku Superposter, koja iznajmljuje reklamne plohe po cijelom Pragu. Tražili su od mene da napravim fotodokumentaciju billboarda, danju i noću. Za tri dana i tri noći fotografiranja zaradio sam koliko i nastavnik njemačkog jezika za cijeli mjesec. Tako sam financirao svojih 27 slobodnih dana! Kad sam osjetio tu slobodu, više je nisam puštao.
Naše Veleposlanstvo priredilo mi je retrospektivu u galeriji Dom Jozefa Sudeka i tiskalo prvu knjigu “U ogledalu života”, portret Praga kojem je dodan jadranski ciklus fotografija. Otvaraju mi se vrata galerija, počinje prodaja fotografija… Vidim da ću moći živjeti od fotografije i na to se usredotočujem.
Jedan lanac brze hrane kupuje moju knjigu, raskida listove, urami fotografije i objesi na zidove restorana. Zvoni mi telefon i prijateljica kaže: “Stanko, nisam znala da izlažeš u restoranima brze hrane”. Nisam vjerovao. Odem do restorana, i stvarno je tako. Ljutit što su pogazili moja autorska prava skidam fotografiju sa zida i trkom do direktora. Kažem: “Imate dvije mogućnosti, ili da sve to zamijenite originalima ili da vas predam odvjetniku, što je za vas skuplja varijanta”. Odlučili su odmah sve zamijeniti originalima. Tako sam ostvario prvu veliku zaradu i kupio fotoaparat Pentax 645 N kojim, evo, već 20 godina fotografiram – priča Abadžić.
U Pragu je snimio i fotografiju “Pred ogledalom”, jedinu čija je cijela edicija od 25 primjeraka prodana, a nalazi se na tri kontinenta i više je nema pravo prodavati! Jasno je kao dan da je Abadžića Prag formirao kao umjetničkog fotografa. Prigrlio ga je, dao mu utočište i toliko potrebnu ravnotežu. Našao ju je u dijelu koji nosi naziv Novi svijet. To je kamenom popločana uličica starog, autentičnog Praga s malim galerijama i lanternama. Sve je mirisalo po Kafki, kaže Abadžić, zadovoljan što ondje nije bilo ničega novog, što su fasade bile obrasle bršljanom. – Patina me privlači – kaže Abadžić – jer nam omogućava da iz nje čitamo zapise trajanja, tragove vremena. Nema takvih zapisa na staklenim i aluminijskim fasadama novih zgrada!
U Pragu je posjećivao sve fotografske izložbe – od amaterskih do izložbi Annie Leibovitz, Salgada, Helmuta Newtona.
– Ljudi su stajali u redovima da vide te fotografije, a ja sam ovdje vidio da stoje samo u redu za H&M – kaže.
Redovito odlazi u galeriju Velryba gdje izlažu studenti FAMU. Ondje je, kaže, vidio najoriginalnije snimke! U Pragu je s obitelji ostao sedam godina, do 2002. Više ne misli ni na što drugo osim na fotografiju. Pretražujući internetske stranice naišao je na američki contemporaryworks.com gdje je našao fotografije čeških autora. Poslao je mail, ponudio svoje fotografije, i za 10 minuta dobio odgovor. Galerist Alex Novak javio mu je da ima u kolekciji i njegove dvije fotografije “Sve moje jabuke” i “Na plaži”, koje mu je preprodao češki galerist Jiři Jaskmanicky. Novak je prvo kupio 16 Abadžićevih fotografija, a sada ih ima oko 70.
Danas Abadžić ima galeriste u Americi, Meksiku, Francuskoj, Njemačkoj. Objavio je šest knjiga, a portfoliji (tekstovi s fotografijama) su mu objavljeni u 10 zemalja. Samostalno je izlagao u 16 europskih zemalja... Ima laboranta u Pragu koji mu već 20 godina klasično razvija crno-bijele filmove i fotografije, na barit-papiru, gelatin silver print. Najpoznatiji je kao portretist gradova: – Hesseov sam stepski vuk, teški individualac koji ne voli mase nego pojedince. Ljudi čine grad, pa mi arhitektura ne znači puno. Zato ćete na mojim fotografijama uvijek vidjeti ljude. Presudan je i moj odnos prema patini, pa će staro prije biti u mojem fokusu nego novo. Jer mu prijeti nestanak i moći ćemo ga rekonstruirati jedino fotografijama! – kaže Abadžić zadovoljan što ostaje fokusiran kad su mnogi disperzirani: – Kad nađem jednu kameru, ostanem s njom, kad nađem jednu ženu, ostanem s njom. Probudim se, protegnem, pogledam u Sunce, popijem kavu i gdje je najljepše, tu se zaustavim...
Previse razglabanja, premalo umjetnosti....