Ono čime Madonna može fascinirati i nakon trideset godina karijere nisu autorski i pjevački domašaji nego fanatična upornost i neuništiva samosvijest: još se nije rodila Lady Gaga koja će uništiti njezinu vjeru u doživotni “krunski” status. U tom smislu, nije teško pogoditi kome je upućena nedvosmislena poruka “there’s only one Queen and that’s Madonna, bitch” u finišu pjesme “I Don’t Give A”, s novog albuma MDNA. Ipak, glavna meta u spomenutoj skladbi nisu njezine oponentice nego bivši suprug Guy Ritchie, a stihovi kako je Madge pokušavala biti dobra cura i još bolja supruga (prije negoli je zaključila da to nije vrijedno truda) ubačeni su u vrtlog agresivnog electra, funka, hip-hopa i sablasnog zbornog pjevanja nalik soundtracku završne scene kakvog horor-filma.
Očekivano, najveći dio dvanaestog studijskog albuma neuništive veteranke prožet je najsuvremenijom plesnom pop-elektronikom i u tu svrhu angažiran je producentski trojac svjetske klase: talijanski DJ Benny Benassi, potom “francuska veza” Martin Sloveig, potpis kojeg stoji na neuspjeloj “Give Me All Your Luvin”, te stari prijatelj, Britanac William Orbit. Upravo će potonji dominirati posljednjom – i najboljom – trećinom albuma. “Masterpiece” je melodična i sjetna, iznenađujuće emotivna pop-balada, “Falling Free” ima gotovo lirsku dimenziju, a u mnogo plesniju “Love Spent” uloženo je više mašte nego u sve ostale klupske zgoditke iz prvog dijela albuma zajedno. Daleko od promašaja, ali i od statusa remek-djela, MDNA pripada srednjoj kategoriji ostvarenja 53-godišnje dive koja se još nije spremna predati bez žestoke borbe.
