Plodan dramatičar i tražen kazališni i filmski glumac, ali i zapažen filmski scenarist Elvis Bošnjak objavio je prvi roman. Intrigantno, ali i neobično dostojanstveno štivo nazvano “Gdje je nestao Kir” objavio je Hena com u biblioteci Verbarij, a uredio ga je Kruno Lokotar. Roman o tragičnoj sudbini osječkog policijskog zapovjednika Josipa Reihl-Kira početkom svibnja našao se u hrvatskim knjižarama i već je dobio nekoliko više nego pozitivnih preporuka.
Afirmiran ste i često izvođen dramatičar. Kako to da ste prvi roman odlučili posvetiti jednoj stvarnoj osobi iz bliže hrvatske povijesti?
Josip Reihl-Kir heroj je koji ne govori samo o svom vremenu. On vrlo živo govori o tome kakvi smo danas, njegova sudbina i važnost koju ima, ili pak nema, u našoj kolektivnoj memoriji govori nešto o izborima koje kao zajednica radimo. A naši izbori problematični su na mnogim razinama. Nije stvar u tome da mi kolektivno biramo promašene ideologije ili elementarne nacionalne obrasce kao temelj svog identiteta. Mi dijelovima društva koji biraju takve narative dajemo toliko prostora da ispada kako se svi samo time bavimo. A društvo je ono čime se zabavljamo. Zato je važno podsjećati na ljude kakav je bio Josip Reihl-Kir.
U vašem romanu “Gdje je nestao Kir” paralelno se odvija priča iz vizure žrtve i njezina krvnika. Žrtva ima puno ime i prezime, koje nam je svima poznato, ali krvnik i njegovi zaštitnici nemaju. Jeste li vi zapravo napisali roman s ključem?
Ako želite, možete ga i tako čitati. Ja nisam želio da neka imena mojim romanom uđu u književnost. Čak i kad uvodite negativca u književnost, to je mala svečanost. Nisam htio nagraditi te ljude na takav način. Bitni ključevi moraju otvarati vrata budućnosti, a ne prošlosti. Vrata budućnosti nećemo otvoriti tako što ćemo tu prošlost frizirati prema svojim mitološkim obrascima. Mi smo narod mitomana, koji ne uspijeva razlučiti ono što je bilo od onoga što bismo mi željeli da je bilo.
Vaš glavni lik, osječki policijski načelnik Josip Reihl-Kir povijest dijeli na povijest istine i povijest razloga. Jesmo li mi trideset godina nakon Domovinskog rata došli u fazu kada bi povijest istine ipak trebala biti jača od povijesti razloga?
Povijest istine trebala bi uvijek biti jača od povijesti razloga, ali, nažalost, u našem društvu ta tezulja priteže još uvijek jako na stranu povijesti razloga. Mi imamo hrpu svetih opravdanja za svako sranje koje smo napravili i besprijekorno smo nepopustljivi prema svakom zlu koje smo pretrpjeli. To nas opet zatvara u onaj mitološki mjehur od sapunice koji uporno pušemo. Tako nećemo nikamo stići. Sami sebi smo dovoljni, a to je pogibeljno.
Koliko je literariziranje novije povijesti u nas opasan, a koliko uzaludan posao?
Svaki literaran posao u ovoj zemlji je uzaludan. Svi smo mi uzaludni i suvišni ljudi. Ali neki čovjek nije trkač zato što stiže do cilja, trkač je zato što trči. Tako su i oni koji pišu pisci zato što pišu, a ne zato što njihovo pisanje postiže rezultate na nekoj široj društvenoj razini. S druge strane, čitanje je promijenilo mene osobno pa mislim da ipak ima nekog smisla i pisati. Čovjek piše zato što mora, to je njegova sudbina. Ne bih rekao da je literariziranje novije povijesti nešto osobito opasno. Nismo mi društvo u kojem je književnost toliko važna. Rekao bih da je kod nas književnost nešto općenito štetno, s čim je bolje da se naša djeca ne druže pretjerano. Naime, iako mi tvrdimo drukčije i histeriziramo oko pitanja koja učenici ne znaju riješiti na maturi, sustavno radimo na tome da nitko ništa ne čita.
Umjesto da ste se opsesivno bavili kriminalističkim činjenicama, u roman o jednom pomno isplaniranom atentatu unijeli ste puno poetičnosti, a možda i ponešto magičnog realizma. Je li vaš roman zapravo prvo dostojan spomenik Josipu Reihl-Kiru u Hrvatskoj?
Mnogi ljudi pokušavaju očuvati uspomenu na Josipa Reihl-Kira jer shvaćaju koliko je važno zadržati u kolektivnoj svijesti čovjeka koji je pod cijenu vlastita života htio zaustaviti rat, jer je duboko razumio da je rat zlo samo po sebi, bez obzira na to u kojoj je mjeri povod za rat za neku stranu opravdan. Imali smo izložbu pod nazivom „Tko je tebi Reihl-Kir?“, mislim da uskoro izlazi i dokumentarni film koji se bavi ovim slučajem. Dakle, postoji jako puno ljudi koji Josipa Reihl-Kira smatraju iznimno važnom osobom i čovjekom koji je zaslužio svoj spomenik. Ako je moj roman bar malo tome pridonio, ja sam zadovoljan. Da, ja sam mu želio podići spomenik jer smatram da je on taj spomenik svojom žrtvom zaslužio.
Situacija u istočnom dijelu Hrvatske, kako vidimo iz nedavnih tužnih događanja u Borovu Selu, daleko je od idilične, pa čak i od koliko-toliko normalne. Hoće li vaš roman pomoći da Hrvati i svi koji žive u Hrvatskoj prestanu uporno gurati glave u pijesak?
Neće. Mi ćemo gurati glave u pijesak i dalje jer je to naš omiljeni nacionalni sport. Pritom mislim na sve strane našeg famoznog političkog spektra. Ratni zločinci, diktatori, promašeni vizionari i elitisti na vrhu su naših herojskih top-lista. Rat je najtraumatičnije iskustvo s kojim se jedna nacija može suočiti, ali način na koji ga mi nosimo dvadeset pet godina kasnije je zastrašujući. Mi smo sve to naše sjećanje na rat pretvorili u niz primitivnih parada, bahatih političkih razbacivanja bez pravog pijeteta prema svojim i tuđim žrtvama, sve su to neke isprazne geste koje ne znače ništa, koje nas ne okupljaju u poniznim tišinama, već rade suludu buku koja truje generacije naše djece. Mi smo od svojih pobjeda i tuđih poraza, ili obrnuto, napravili nacionalne derneke. Jesmo li mogli stvoriti nešto bolje?
Hoće li se vaš roman možda pretočiti u dramski predložak ili filmski scenarij?
Nisam razmišljao o tome. Taj roman je tek napisan, sve je to još jako svježe. Trebat će i meni neko vrijeme da se odredim prema svemu. U svakom slučaju smatram da ova tema nije iscrpljena. Sigurno bi bilo jako zanimljivo vidjeti film koji govori o ovom događaju. Lako je pisati i snimati kad je tvoja pozicija žrtve ista i kad je krivac za zlo negdje tamo preko granice. Mi smo kršćanski narod, zar ne? Tako se većina određuje, a katolička misa započinje kolektivnom ispovijedi u kojoj se govori: Moj grijeh, moj grijeh… Ne zazivamo tuđe grijehe, već svoj, njime se bavimo. Ovdje imamo čovjeka, načelnika hrvatske policije, koji je želio sačuvati mir, a pao je kao žrtva hrvatskog metka. Dakle, imamo se čime baviti. Mislim da Josip Reihl-Kir na mnoge načine stavlja našu savjest na ispit i da ćemo kao društvo morati odgovoriti na takve izazove, inače nikad mira nećemo imati.
Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990., požrtvovano je nastojao spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji. Činio je to osobnim primjerom:sam i nenaoružan odlazio je na barikade u srpskim selima oko grada, uvjeravajući ljude da nemaju razloga za strah. Nekoliko nedelja prije nego je ubijen u Tenji je osobno razoružao svojega kasnijeg ubojicu Antuna Gudelja. Takvo ponašanje nije se dopadalo desnim ekstremistima u HDZ-u. »Šušak, Glavaš i društvo osobno su odlazili pucati po srpskim selima kada još nije bilo barikada. Šušak je tada izgubio pištolj. Srbi su ga pronašli i odnijeli u Beograd te je Adžić ondje mahao Šuškovim pištoljem, vičući: »Evo što se događa po Hrvatskoj!«, ispričao je Boljkovac. Ti ne razumni ispadi ljutili su Reihl-Kira, a spomenute je, pak, ljutila Reihl-Kirova miroljubivost. Postoje novinska izvještaji u kojima se tvrdi da je Branimir Glavaš zaBožić 1990. u užemu krugu izjavio kako Reihl-Kir neće dugo.