Filmska redateljica i scenaristica Snježana Tribuson trenutačno radi na, kako se to kaže, više razboja. Piše scenarij za svoj novi film “Kuzmanovi”, ali i sudjeluje u nastajanju televizijske humoristične serije “Mrkomir Prvi” u produkciji Interfilma za Hrvatsku televiziju čije je snimanje počelo baš prošlog ponedjeljka u studijima Jadran filma.
Upravo sam pročitao novi roman vašeg brata Gorana Tribusona “Vilinska priča”. Vi ste često surađivali na filmu i televiziji?
Mi smo radili skupa na seriji i radili smo “Ne dao Bog većeg zla”. Radili smo još jednu seriju, ali ona nije realizirana.
“Kuzmanove” kao scenaristica radite sami?
Ja sam scenaristica. Istina je da sam njega natjerala da pročita. Ako nije jako zainteresiran za projekt, neće surađivati na njemu. Budući da se u ovom novom scenariju na kojem radim pojavljuje i lik koji zapravo ima osobine našeg oca, bio je zainteresiran da ga pročita.
“Kuzmanovi” će biti samo film ili i serija?
To će biti samo film i to jednostavan film. Neću reći baš jeftin, jer ima dosta lokacija, ali je relativno komoran u odnosu na ono što sam inače radila. Ima manji broj glumaca i ima dosta scena koje su u autu. Jednostavno je drukčiji od filmova koje sam do sada radila.
Kada ste spomenuli oca, znači da film ima i autobiografskih elemenata?
Kada stvarate neke karaktere, bilo iz filmova bilo u književnosti, ukradete ih iz života. A kradete ih iz onog života koji najbolje poznajete, a to je obično onaj vaš obiteljski, a onda i društveni život. Brat i ja često krademo iz porodice. A i glumci kada oblikuju karaktere, često kradu od živih ljudi koje poznaju. Brat i ja imali smo tu sreću da je u našoj porodici bilo tih zanimljivih karaktera. A film “Kuzmanovi” je čudne konstrukcije jer se radi o tri priče, o ocu, sinu i unuku, dakle tri člana familije Kuzman. Sve se događa u trenutku kada najstariji član te familije koji se zove Marko Kuzman dobije moždani udar. On živi u nekakvom gradu koji je udaljen od Zagreba, a u kojem žive i unuk i sin i treba pomoć. Sin treba otputovati da pomogne svom ocu. To su tri odvojene priče ispričane iz tri odvojene perspektive, perspektive oca, sina i unuka.
A što je sa ženskim likovima?
Ima jedan ženski lik sestre. Ja sam inače u romanima svog brata uvijek lik sestre. To je relativno važan lik, dapače, u prvoj priči je izuzetno važan. Htjela sam da ostane konstrukcija vezana uz tri muška lika jedne familije. Pozadina cijele priče je da je najstariji član familije koji je imao moždani udar, a koji ima namćorast karakter, stari komunist koji se još uvijek toga nije odrekao niti će ikad. A njegov sin koji dolazi u pomoć je leksikograf i akademik i na neki način miljenik režima, a stari ga tako i zove, miljenik režima. Oni imaju nekakva dva pola.
Koja unuk pomiruje?
Unuk ima neke svoje interese. Na kraju se cijela razjedinjena porodica sjedinjuje, jer treba pomoći jednom članu. Sve razlike se prevladavaju. A ja sam i osoba koja radi filmove koji imaju kakav takav sretan kraj.
Jeste li već razmišljali o glumcima?
Jesam. Zvala sam Bogdana Diklića koji je moj prijatelj iz Gimnazije. Kako je ova uloga za čovjeka od više od osamdeset godina, pitala sam ga, Diklić da li ti možeš odigrati ulogu čovjeka koji je petnaest godina stariji nego što si ti. Onda je rekao da nema frke, da sad tako i izgleda. Rekla sam mu da mi pošalje sliku, a on mi je odgovorio da nisam normalna.
Kakva je to suradnja između scenarista i redatelja kada je to ista osoba?
Scenarist i redatelj su ista osoba, ali glumci su druga osoba. Onda oni postanu scenaristi, a pogotovo onda kada se radi o glumcima poput Bogdana Diklića koji uzme tekst, pročita i vrati vam ga idući dan s tisuću primjedbi. Što bi on dodao, što bi izbacio, govori li taj čovjek bjelovarski ili govori iz nekog sela u Podravini. I onda se scenarist može rasplakati.
Ali onda je vjerojatno redateljeva zadnja?
Pa je. Stvar je samo u tome da vam glumac ne dira osnovnu konstrukciju. Što se tiče dijaloga, tu glumci, pogotovo oni dobri, imaju mogućnost mijenjati dijalog.
Kada malo razmislim, u Bjelovaru ima doista dobrih glumaca za sve uloge?
Skoro da da. Zapravo s nekoliko od njih ja i stalno radim. S braćom Navojec i Diklićem radim već dugo. A tu je još i Ožegović koji je odličan. Ima i nekoliko cura. Ne znam je li je to ikome važno, ta povezanost s mjestom u kojem se rodio, ali kada imate povjerenja u neke ljude kao što ja imam u Diklića, onda je puno bolje izdržati Diklićeve ekskapade oko toga kako bi tekst trebao biti napisan, jer će vam on donijeti puno toga dobroga i sigurni ste da će napraviti zanimljiv lik.
Je li kod nas predug put od rada na scenariju do snimanja filma?
Ja radim na Akademiji, trenutačno sam i na seriji i paralelno sam išla na natječaj za scenarije. Iz moje perspektive je sve popunjeno. Radni dan, mjesec i radna godina su ful puni.
A kako teče rad na seriji “Mrkomir Prvi”?
To je humoristična serija o hrvatskom knezu iz srednjeg vijeka koji želi postati kralj. Dobili smo od Hrvatske televizije narudžbu za seriju i sada radimo trinaest epizoda. S time da sa mnom rade još Aldo Tardozzi i Igor Šeregi, jer sam ja prestara da bih vukla cijelu seriju. Snimanje je već počelo i mislim da bi se na HRT-u trebala pojaviti najesen ili početkom zime.
