Nakon velikih svjetskih jezika kao što su njemački, portugalski, francuski, talijanski i španjolski, novi roman Dana Browna “Inferno” objavljen je i na hrvatskom jeziku. VBZ je, kako se čini, prestigao sve izdavače iz regije i od utorka 9. srpnja “Inferno” se može kupiti i to u mekom uvezu u knjižarama, ali i na kioscima Tiska u prijevodu Petra Vujačića. Novi povijesni triler čiji je glavni lik ponovno svemogući profesor Robert Langdon u svijetu je imao impresivan početak prodaje. U samo tri tjedna u svibnju “Inferno” je prodan u devet milijuna primjeraka. Od toga je samo u Italiji prodano 800.000 primjeraka knjige čija se radnja odvija u najatraktivnijim dijelovima renesansne Firence, ali i u nedalekoj Veneciji te, pomalo iznenađujuće, u Istanbulu. Dan Brown ovog puta nije htio imati problema s Katoličkom crkvom pa se nije bavio Isusom ni Marijom Magdalenom. Dapače. Vrlo lukavo i marketinški opravdano, ovog je puta u pomoć pozvao velikog talijanskog pisca Dantea Alighierija i njegovu “Božanstvenu komediju” koju naveliko citira i reinterpretira. Posuđujući Danteovu genijalnost, Brown je podigao kvalitetu svoje nove uspješnice u čijem hrvatskom izdanju možete pročitati kako je to čuveni Mihovil Kombol svojedobno preveo Danteovo najpoznatije djelo na hrvatski jezik.
I dok Brownov roman na svom početku nudi interesantan zaplet, koristeći se i Danteovom posmrtnom maskom, velikim firentinskim freskama Giorgia Vasarija, firentinskom katedralom i napose krstionicom, te vrtovima Boboli, u kasnijim dijelovima romana radnja se ipak rasplinjava i poprima doista (pre)fantastične dimenzije. Iz rascvale i potentne renesanse, autor nas uranja u surovu svakidašnjicu u kojoj neki bogati i obrazovani humanisti zaključuju da svjetskog stanovništva ima previše pa treba pod hitno ograničiti natalitet i to svim mogućim sredstvima. Stoga ovog puta profesor Langdon nema posla s crkvenim polutajnim pokretima i organizacijama, nego sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, tajnovitom službom koja štiti interese svojih prebogatih klijenata, ali i s multimilijunašem koji je i seksualni predator, ali i osoba koja snagom novca kupuje najslavnije umjetnine svijeta i manipulira svima koje susreće. I dok je firentinska epizoda romana nekako na tragu dosadašnjih Brownovih uspješnica kao što je to “Da Vincijev kod”, dotle se ona venecijanska i naročito istanbulska zbivanja pretvaraju u nevjerojatan sklop događaja kojima doista nedostaje uvjerljivosti, a onda i dramatičnosti, pa i maštovitosti.
Kao i do sada, Brown, čija je supruga zaljubljenica u povijest umjetnosti i likovnost, i u “Infernu” se poprilično bavi slikarstvom kao i povijesnim spomenicima. Tako je i “Inferno” svojevrsni turistički vodič za početnike koji žele prvi put posjetiti i okusiti draž svjetskih bisera arhitekture i likovnosti kao što su to Firenca, Venecija i Istanbul. Naravno, o nekim povijesnim fenomenima Brown donosi zanimljive, ali ipak samo bedekerske podatke koji će sasvim sigurno zagolicati maštu ljubitelja lijepih umjetnosti, pa imaju i turističku težinu koju će talijanski, a onda i turski turistički djelatnici i te kako znati iskoristiti. Nema sumnje da će čitatelji “Inferna” i budući posjetitelji firentinske vijećnice ili pak istanbulske Aje Sofije pomno tražiti gdje se to nalazi zagonetna Danteova posmrtna maska ili pak grob venecijanskog slijepog devedesetogodišnjeg dužda Enrica Dandola, koji je pomalo vezan i uz hrvatsku križarsku povijest. No, pomalo mlitav rasplet ovog ambiciozno pisanog romana upućuje na zaključak da bi Brown pod hitno trebao pronaći nekog novog junaka i neke nove dramaturške i trilerske šifre, jer je Langdona poprilično iscrpio. Nije tu od pomoći bila ni Langdonova nova pratilja i neostvarena priležnica, nepredvidiva doktorica Sienna Brooks. Jednostavno rečeno, Robert Langdon ipak nije James Bond, a i James Bond se mudro drži filmske industrije, a ne gura ga se pod svaku cijenu u literaturu. Stoga i ne čudi da su mnogi kritičari u “Infernu” prije vidjeli filmski scenarij, a nikako ne i roman, te da su neki od njih Browna čak i zasuli osobnim teškim uvredama. No, svi su o “Infernu”, a onda i o Brownu pisali.
I dok je ovog puta Brown izbjegao teološke rasprave i polemike (premda priznaje da su mnogi svećenici i posebno časne sestre šalju i pisma podrške i zahvale nakon što je pisao o kontroverznom odnosu između Isusa Krista i Marije Magdalene), sada bi mu se mogli javiti profesori književnosti kako bi kritizirali njegova tumačenja Danteova impozantnog spjeva koji je u “Infernu” puno više od parfema ili začina. No, Brownovi fanovi koji su u svijetu do sada pokupovali čak 180 milijuna primjeraka njegovih knjiga ne opterećuju se nikakvim kritikama. Oni gutaju svaku novu knjigu svojeg literarnog idola kojeg i neke ozbiljne novine zovu majstorom intelektualnog trilera. Ruku na srce, što to ima loše u propagiranju Danteove čudesne literature, firentinskog renesansnog duha ili pak istanbulskog multikulturalnog univerzuma?
