Svakog dana u 19 i 15. Onih pet minuta kada je ekran bio za najmlađe u kući, crtić u terminu koji se nikada nije mijenjao. Znalo se – tada su “Tom i Jerry” ili “Eustahije Brzić” ili “Popaj” ili nešto četvrto. I nakon toga blok reklama i Dnevnik koji je tatino vrijeme. Barem dok ne zadrijema nakon punjenih paprika ili pohanog nakon posla.
Tako je izgledala svaka večer u socijalizmu. Vrijeme u 19 i 15 s “Tomom i Jerryjem” pamtimo i danas mi koji smo rođeni tamo negdje 70-ih godina. I nostalgije kada bi crtić završio. Malo smo tada znali tko je natjerao te crteže da onako luđački skaču po ekranu, lupaju se različitim pomagalima, uvale štos buldogu iz dvorišta koji onda prebije jadnu mačku kojoj na kraju ne bude ništa. Pa i ima devet života, zar ne?
Sam crtić “Tom i Jerry” imao je dodatnu popularnost jer su se na kioscima mogli pronaći stripići formata B6. Danas vidimo da su takve kombinacije evoluirale u prave blockbustere. Onda to nije imalo puno veze jedno s drugim. Primjerice, animator crtića o Tomu i Jerryju kao i o mornaru Popaju nije nikada nacrtao tablu stripa o kućnom mišu i njegovoj nemezi kućnoj mački. Ali ih je učinio živima. Gene Deitch unikatan je čovjek u svakom smislu. Rođeni je Amerikanac, Čikažanin koji je na svijet došao 1924. od roditelja čeških emigranata. Vrlo rano obitelj se preselila u Hollywood pa je tako mali Gene završio Los Angeles High School. No, iako će Deitch kasnije biti i laureatom najvrednije filmske nagrade, počeo je s jednom sasvim drugačijom karijerom.
Prva tvrtka u kojoj je radio bila je North American Aviation, znameniti proizvođač zrakoplova u kojem su nastali zrakoplovi poput P-51 Mustanga ili B-25 Mitchella, F-86 Sabre ili raketni X-15. Za neke od njih, one ranije barem, Gene Deitch radio je nacrte. Unovačen je 1943., ali obolio je od upale pluća pa je iz vojske otpušten godinu kasnije. Tako se mogao baviti svojim stvarnim životnim pozivom, a to je umjetnost crtanja, jer već je 1940. godine počeo s crtanjem naslovnica za jedan jazz-magazin. Očito vrlo kreativan, Deitch je zaslužan i za očuvanje Connie Converse, jedne od prvih kantautorica u Americi koju je uspio dovesti i na televiziju CBS, kod samoga Waltera Cronkitea. No, ona je od glazbe ubrzo odustala zbog slabog interesa publike, ali upravo su njezine snimke koje je 1954. napravio Gene Deitch postigle da se za nju probudi interes godinama kasnije. Converse je nestala 1974., a borila se s depresijom.
Do danas se ne zna što se s njom dogodilo, no zahvaljujući Deitchu koji je objavio snimke 2004. godine nije ostala zaboravljenom. Sam Deitch počeo je učiti animaciju u velikom United Production of America odakle je otišao za kreativnog direktora Terrytoonsa, produkcije koja je radila crtane filmove, a kojoj je Deitch podario niz zanimljivih likova, usput zaradivši i jednu nominaciju za Oscara u kategoriji kratkog animiranog filma, za “Sidney’s family Tree” 1958. No jedino će taj slonić Sidney ostati u galeriji likova Terrytoonsa nakon što kompanija Deitcha otpusti iste godine. Nijedan od ostalih likova koje je osmislio nije se primio kod publike. I tako je osnovao svoju tvrtku, a interes za animirani film pronalazi kod Williama L. Snydera i njegove tvrtke Rembrandt Films.
Uvjerio je Snydera da plati za njegova Munroa, pristavši čak preseliti se privremeno u domovinu svojih roditelja, ondašnju Čehoslovačku, u Prag. Planirao je ostati tek deset dana, no tamo je upoznao Zdenku i zbog nje odlučuje ostati u Pragu. Munro je bio nevjerojatan uspjeh, Osvojio je 1961. godine Oscara za kratki animirani film, prvi napravljen izvan Amerike. Sjajno, međutim, jeste li primijetili jedan kuriozitet. Gene Deitch u Čehoslovačku je stigao u jesen 1959. godine. 1959.! Doba najcrnjeg komunizma. I ostao je tamo do pada komunizma. Kasnije će napisati i knjigu o tim godinama gdje će navesti kako si u tadašnjoj državi morao ili biti u Partiji ili su naprosto bio budala! A on sam bio je jedini slobodni Amerikanac koji je u Pragu radio tih 30 godina iako ga je uredno pratila tajna policija ŠtB, no nikada nije ispitivan ili privođen.
– Sletjeli smo tog maglovitog na izrazito primitivan praški aerodrom, pored nečega što je izgledalo kao koliba, drvena zgrada s neonskim srpom i čekićem na vrhu. Bilo je jezivo, bilo me vraški strah. Avion je tek bio sletio, a pred mene je iz magle istrčala neka žena. I onda mi je ta žena rekla: “Gospodine Deitch, ako ste mislili da ravno iz aviona idete u zatvor, prevarili ste se. Dobro došli u Prag!” Valjda je to rekla da me smiri znajući da je svaki Amerikanac u strahu od dolaska u komunističku zemlju. Ipak, uzeli su mi putovnicu, pomislio sam da je cijela stvar ipak neka zamka. Nisam razumio ništa što bilo tko govorio. Tako sam upoznao komunizam i Čehoslovačku – ispričao je jednom prilikom Gene Deitch.
S Rembrandtom je iz Praga napravio i seriju animiranih filmova o Popaju, još je nekoliko studija radilo animirane priče o mornaru s ogromnom podlakticom. No pravi mu je izazov bio crtić “Tom i Jerry” koji mu je povjerio MGM kako bi oživio serijal. Iako je isprva bio razočaran količinom nasilja koje je smatrao nepotrebnim, ubrzo je shvatio da publici to zapravo ne smeta. Trik je bio u nečemu drugome. Bila je to zapravo priča o Davidu i Golijatu. Publika je svakoga dana mogla vidjeti kako mali može pobijediti velikog, nadmudriti ga i u bezizlaznoj situaciji. Usto, crtić je jednostavno ocrtavao ljudske emocije na eksponencijalan način.
Gene Deitch unikatna je priča, no nisu nezanimljive ni priče iza ostalih crtića. Naime, prije Deitcha, MGM-a i Rembrandt Filmsa, 18 je godina serijal s velikim uspjehom radila tvrtka Hanna-Barbera, ista ona koja nas je uveseljavala s “Korni Kornjačom” i “Kremenkovima”. “Tom i Jerry”, koje su originalno osmislili William Hanna i Joseph Barbera, postali su u jednom trenutku najdohodovniji crtani serijal, bolji čak i od “Looney Tunesa”. Ta je pak tvrtka osmislila “Pticu trkačicu”, crtić temeljen o kojotu koji je nastao po opisu iz knjige Marka Twaina “Sedam godina pustolovina” gdje je opisan kao mršavi, dugi i bolesni skelet od životinje, dok je u crtiću pretvoren u personifikaciju ljudske žudnje, životinju koja je uvijek gladna, ali nikako da uhvati svoj plijen. A bila je to i parodija upravo na “Toma i Jerryja”. U ovoj je obitelji i crtić “Zekoslav Mrkva”. Nonšalantni je zec sa svojim “Kaj te muči, njofra” postao jedna od najprepoznatljivijih figura Amerike, kulturna ikona koji danas ima i svoju zvijezdu na hollywoodskoj stazi slavnih. Tamo je i “Pero Djetlić” koji i danas traje, 80 godina nakon što ga je stvorio Walter Lantz. “Eustahija Brzića” radila je tvrtka DePatie-Freeleng Enterprises. Likovi iz crtića zapravo su spin-off “Tora i Ponča”, crtića o dvije žabe koje nastoje nekako nešto pojesti, a da i same ne budu pojedene, u čijim smo pustolovinama također uživali tih 80-ih godina. Kompanija je postojala 18 godina, počevši od 1963. godine, a osim crtića o plavoj zmiji koju uredno prebija japanska buba s crnim pojasom u karateu, napravili su i špicu za “Pink Panthera” koja je bila toliko uspješna da je postala i crtanim serijalom, ali i efekt svjetlosne sablje za prve “Ratove zvijezda”. Na kraju je njezine ostatke 1981. godine kupio – Marvel.
No ti likovi sigurno ne bi bili potpuni ako im se ne da pravilan glas. A univerzalna zvijezda animiranog filma u Americi neprijeporno je Mel Blanc čiji ćete glas u originalu čuti i kod Zekoslava Mrkve, Kojota… ukupno čak 1133 lika. Teško da će se ikada više pojaviti glumac s takvim talentom. A čovjek je pušio od devete godine života. Sve dok mu sa 77 nije dijagnosticiran emfizem.
