Ma koliko se trudim davati savjete koji koriste i onima koji nisu u kazališnom sektoru, nego u drugim kulturnim djelatnostima, ovaj tekst ide potpuno iz perspektive jednog kazalištarca. Slobodno u komentarima podijelite komplementarna iskustva s filmskih festivala, putujućih izložbi i drugih umjetničkih aktivnosti.
ČARI SMJEŠTAJA PO JADRANU
Turneja po Dalmaciji. Domaćin nas nije bio u mogućnosti dočekati, ali čovjek u čijem smještaju noćimo dočekao nas je na skuteru na pumpi, kratko mahnuvši da ga slijedimo. Dugo smo se vozili malim uličicama u suprotnom smjeru od mora, došli pred zgradu koja nije imala parking za kombi te je morao stati tri ulice dalje, nakon čega smo se neudobno smjestili u male sobe uređene u socijalističkom stilu, prekrcane starim ormarima i tepisima. U podnožju bračnog kreveta smjestio se stari Obodin hladnjak koji je prilično bučno brundao cijelu noć i vjerojatno podigao cijenu smještaja za dodatnih 10-20 eura. More je bilo predaleko za kupanje, centar predaleko za šetnju, a domaćin je zbrisao brije nego što smo ga uspjeli pitati gdje bismo u blizini mogli nešto pojesti. Živjele pekare, toga bar u Hrvatskoj ne nedostaje.
Turneja po otocima. Putuje nas šestero – troje glumaca, od čega dvije žene, tehničar i vozač te kolegica iz prodaje, ovom prilikom u funkciji vođe puta. Nepisano je pravilo da glumci i tehnika ne idu zajedno u sobu. To se vuče iz davnih vremena, kad je postojala samo jedna Akademija dramske umjetnosti i kad tehničari nisu bili traženiji od glumaca. Što smo naučili? Ako je u ekipi parni broj ljudi, to ne znači da je paran broj muškaraca i žena. Na Braču smo završili u tri dvokrevetne sobe. Kako se podijeliti? Kolega glumac je kavalirski ponudio prespavati u kombiju kako bi prodajnoj suradnici ustupio čitav bračni krevet. Pritom mislim da je antagonizam prema navedenoj suradnici bio daleko jači od straha što bi žena doma rekla na dijeljenje kreveta s istom.
Druga turneja po Dalmaciji i nezaboravan smještaj kod čudne obitelji koja nas je podsjećala na ekipu iz „Deliverancea“. Svatko je dobio svoju sobu, i to bi bilo sjajno da plahte nisu bile prljave - kolege su u šali nagađale o porijeklu raznobojnih mrlja na njima kako ne bismo mislili na to koliko nam se diže želudac od spavanja tamo. Tuševi su bili fiksirani u zidu u krivom smjeru, bez zavjese ili stakla koji bi spriječili špricanje po cijeloj kupaonici. U drugom gradu smo došli u smještaj s dvije trokrevetne sobe. Osvrtala sam se oko sebe, ručnika nigdje na vidiku. Ljubazno sam zamolila da nam ih donesu. Domaćin se vratio nakon dva sata s informacijom da ručnika, nažalost, nema. Ok, tuširanje ujutro pa brisanje plahtom. Živio hrvatski turizam.
Imam veselih anegdota i iz zimskog doba, kad je gotovo nemoguće naći grijani smještaj na Jadranu koji nije hotelskog ranga cijena, što je za kazališta ipak preskupo. Nakon što sam jednom spavala u najlonkama na koje sam navukla štucne, prvo što sam uvijek pitala organizatore je ima li u smještaju grijanja. Tako nas je pet završilo u grijanom dvokrevetnom apartmanu. Kolegica i ja imale smo svoju sobu, kolega je sobu podijelio s tehničarem, a vječno mrzovoljni vozač ostao je na kauču u dnevnom boravku. Kroz njega se moralo proći do kupaonice, a ja sam imala upalu mjehura. Pa se ti usudi proći Mrgudu kroz sobu tri puta kroz noć. Sutradan smo svi bili Mrgudi.
BAJKOVITE SCENE S POGLEDOM NA MORE
Te su mi najdraže.
Ako je blizu scene more, vjerojatno je blizu i riva. Riva znači buku. Nose li glumci bubice u predstavi? Bolje im je da se ne znoje jer kad to krene lijepo krckati u zvučniku nikome se više ne gleda predstava. Imate širokopojasno ozvučenje? Pred scenom? Ako je predstava besplatna, lako moguće da će ispred scene trčkarati djeca – dobro učvrstite mikrofone da ne bi popadali kao čunjevi u kuglani.
Najbolji savjet za glumce: prvo dobro provjerite gdje sve sa scene možete pasti. Zatim se osigurajte protiv drugih tipova ozljeda – nije nerijetka pojava bubnuti glavom u neki zid ili gredu pri silasku sa scene. Ako u predstavi ima promjena kostima, gdje se možete zakloniti da vas u donjem rublju ne gledaju svi iz obližnjeg restorana?
Bilo bi dobro pripaziti da se turneja ne odvija u vrijeme nogometnog prvenstva jer nikakvi mikrofoni neće nadglasati buku iz kafića kad igra naša repka. Nije da će u tom slučaju netko doći na predstavu. Igrala sam za 8 ljudi u publici u klimatiziranoj dvorani netom nakon našeg ispadanja s jednog prvenstva. Dobro da je i tih 8 došlo.
Nevjerojatno, ali istinito, nije svuda osiguran toalet za izvođače. Čak ni toliko da je dogovoren sa susjednom birtijom. Glumci se toga često sjete neposredno pred predstavu pa se snalaze kako znaju. Piškilo se iza scene, iza automobila na parkiralištu, u žbunjima punima komaraca, čak i po crkvenim dvorištima. Jednom sam hodala 7 minuta do kuće gdje su mi rekli da mogu na toalet (dok je publika već sjedila u gledalištu) da bih je našla zaključanu – domaćini su već otišli na predstavu. Oh, kakvo veselje, opet idem u žbunje.
LJETNA LAKOĆA POSTOJANJA
Glumci u pravilu nisu ljubitelji ljetnih turneja jer su teške za igranje. Zbog svega što sam već navela, ali i zbog publike. Među gledateljima ljetnih predstava počesto se nađu i oni koji nisu nogom kročili u kazalište još od srednje škole, pa koncentriranu tišinu kazališne dvorane u trenu zamijene hrskanje čipsa, razgovor na mobitelu, konstantno klikanje fotoaparata i glasno komentiranje.
Jedan od najkavalirskijih trenutaka koje sam doživjela bio je kad sam na ljetnoj turneji igrala Guju/Snahu u „Šumi Striborovoj“. U prvi red gledališta smjestio se bucmasti dječak predpubertetske dobi s ogromnom vrećicom čipsa koji mi je od početka predstave dobacivao uvrede iz gledališta, uživajući podjednako u izgovoru ružnih riječi i pažnji ostatka gledališta koju njima pobuđuje. Moj dragi kolega Hrvoje Zalar samo je zaustavio igru, direktno ga sa scene pogledao u oči i rekao „Ukoliko te ne zanima predstava, možeš slobodno izaći van“, pustio da riječi odzvone nekoliko trenutaka i zatim nastavio igru. Mali je šutke hrskao još par minuta i zatim napustio predstavu.
Dobro je kad odu. Neki se ne daju pokolebati. Igrala sam predstavu na pola košarkaškog terena dok su na drugoj polovici lokalci neumorno igrali košarku. U gledalištu je sjedila mama koja je glasno razgovarala na mobitel, očito zabrinuta da je osoba s druge strane ne čuje dobro od songova iz predstave. Rukama sam joj upitno mahnula sa scene u nadi da će se osjetiti dovoljno prozvano da završi razgovor. Veselo mi je mahnula nazad i nastavila razgovor.
PRODUKCIJSKA PERSPEKTIVA
E sad, ovo je sve bilo iz perspektive glumca.
Ukoliko ste vi organizator turneje, sve će ovo glumci predbaciti – vama.
Uvijek kažem, ako ne traže veliki, kako ćemo mi mali? Ne mogu Tragači inzistirati na kvaliteti smještaja ako daleko veća kazališta šute. Svejedno, nije sramota pristojno pitati unaprijed. Objasniti situaciju. „Čuli smo da je prethodnih godina bilo prigovora na čistoću smještaja, možete li zamoliti domaćine da to ove godine poboljšaju?“
Svakako unaprijed saznajte što ljude čeka, pogotovo ako ne idete s njima na put, i na vrijeme pripremite ekipu na uvjete izvedbe i uvjete smještaja.
Što se organizacije tiče, uračunajte da u kombi trebaju stati i ljudi, i scenografija, i oprema, i koferi. Sigurno vam treba više mjesta nego za uobičajeno gostovanje. Idete li u vlastitom aranžmanu ili unajmljujete kombi? Osobno uvijek unajmljujem vozilo jer se time osiguravam od dodatnih komplikacija ukoliko se po putu dogodi neka nezgoda – to u tom slučaju rješava prijevoznik kako zna i umije.
Vozač vam može značiti dvije dodatne ruke pri utovaru, istovaru i postavljanju scene – a i ne mora. To također treba iskomunicirati pri prvom kontaktu. Ne jednom sam doživjela da je vozač scrollao po mobitelu ili pušio naslonjen na kombi dok se tehničar kraj njega znojio pod težinom scenografije. Prijevoznici ljeti imaju puno posla i mnogi će radije uzeti drugi prijevoz nego se „zafrkavati s kompliciranim umjetnicima“. Ajde još da ste bend, to može biti cool. Ali turneja s predstavom za djecu… to se može preskočiti.
Što se opreme tiče, očekivali biste da svako mjesto ima barem osnovnu rasvjetnu i tonsku opremu. Ne održavaju se ljeti samo predstave, nego i koncerti i brojni drugi zabavni eventi koji obogaćuju turističku ponudu. Ljude na sceni treba čuti i osvijetliti. Međutim, neka mjesta tu opremu iznajmljuju. Negdje je oprema u kvaru. Negdje ju imaju, ali nemaju dovoljno kablova za spojiti mjesto održavanja predstave s najbližom dostupnom strujom. I odjednom vam sve ne stane u kombi nego trebate ili prikolicu ili dva kombija. Nemojte zaboraviti tu mogućnost kad formirate cijenu predstave.
Primijetit ćete često razliku u organizaciji i očekivanjima domaćina ovisno o tome je li predstavu u program odabrala turistička zajednica, u kojem slučaju će često od vas očekivati da imate sve svoje i prilično ste samodostatni, ili pučko otvoreno učilište / centar za kulturu koji organizira predstave tijekom čitave godine i u pravilu je bolje upoznat s funkcioniranjem putujućih kazališta. Redovno će vas dočekati jedna dežurna osoba, ali je velika razlika čeka li vas netko sa znanjem biljetera ili redovan tehnički suradnik ustanove koji zna izmisliti kabel koji vam nedostaje.
Predvidite sve moguće komplikacije i pitajte sve na vrijeme.
Zadnje investicija moje Kazališne družine Tragači za turneju su – zaštitne cerade. Jer ako kiša pljusne na pola izvedbe, jedan tehničar neće stići skloniti svu opremu na sigurno prije nego bude potopljena. Na zadnjoj turneji smo kišu izbjegli, sve je super prošlo, a što nose buduće godine… tko zna? Probat ćemo biti spremni.
ZA KRAJ – PRESTIŽ KAZALIŠNIH FESTIVALA
U ljetnoj ponudi ima svakojakih festivala. Ima onih potpuno kazališnih i onih koncipiranih kao mješavina koncerata, predstava i drugih događanja. Onih zbijenih u tjedan dana i onih razvučenih u dvomjesečna „kulturna ljeta“. Onih koji su natjecateljskog karaktera i onih koji nisu. Onih koji će vam platiti punu cijenu predstave i onih koji će vam platiti samo noćenje gostujuće ekipe.
Veći festivali u pravilu raspisuju pozive za prijavu, dok festivale po manjim mjestima obično organizira jedan glavni lokalni zaljubljenik u kazalište i njega je važno poznavati kako biste dospjeli na festival, bilo da vas sam pozove ili mu vi ponudite predstavu. Kad niste sigurni kako se prijaviti na neki festival, raspitajte se u lokalnoj turističkoj zajednici, oni bi vam trebali dati potrebne informacije i kontakte.
Ukoliko festivali ne plaćaju punu cijenu predstave, sami morate odlučiti koliko vam je bitno na njima nastupiti. Izvedbe na festivalima su dobra referenca za dogovaranje budućih gostovanja, a i za traženje sufinanciranja vaših programa. Svaka nagrada, i s najmanjeg festivala, dobro zvuči pri oglašavanju predstave. Međutim, nastup na velikom renomiranom festivalu i na malom lokalnom kulturnom ljetu između dvije ribarske večeri ne nosi isti prestiž. Za nastup na nekim festivalima isplati se otići i u minus, dok se na druge isplati ići samo ako se možete dobro naplatiti.
