“Dok drugi budu umirali, mi ćemo čajne kolutiće namakati u mlijeko...” Tako glasi jedna od zadnjih rečenica drame “Spremni” za koju je mlada dramatičarka Kristina Gavran dobila prvu nagradu Marin Držić 2012. godine, a koju smo premijerno vidjeli u ZKM-u, u režiji Saše Božića. Začudna je to priča o obitelji koja stalno vježba kako bi bila spremna za kataklizmu koju očekuje. Nevažno je o kakvoj je opasnosti riječ, kamo su se sklonili ti ljudi, tko su...
Gavran kratkim rečenicama, gotovo stihovima u kojima se opetovano nabrajaju namirnice, oslikava njihov skučeni svijet. Oni očajnički žele živjeti iako to što rade nije život. Taj klaustrofobični svijet redatelj Saša Božić na scenu donosi inzistirajući na tjelesnom aspektu takva života: likovi u dramu doslovno upadaju kroz vitrinu, stalno vježbaju, u trenucima predaha znaju da ih samo 30 sekundi dijeli od nove vježbe. Fizički je to teatar s elementima klaunerije, koji od glumaca traži maksimum, a u publici izaziva više jeze nego smijeha. S glumcima je lavovski dio posla (kombinaciju koreografije i vojničkog drila) odradila Petra Hrašćanec na začudnu glazbu Damira Šimnunovića. Na sceni su mladi glumci (godine su zasigurno faktor rizika za ovakvu režijsku koncepciju): Dado Ćosić, Nataša Kopeč, Milica Manojlović i Romano Nikolić, odreda sjajni.
A nakon već spomenute rečenice dolazi upozorenje: "Čajni su kolutiću namaču u čaj. Reda mora biti!" Upravo između toga što kaže Mama i onog što kaže Tata leži cijeli začudni svijet ove predstave koju svakako treba vidjeti.
