O obiteljskom životu Kasnera postoji samo mali broj svjedočanstava, ali neosporno je da je Angela Kasner odrasla u politički svjesnom i prema svijetu otvorenom okruženju. U tjeskobi sustava Njemačke Demokratske Republike župnik Kasner i njegova supruga zadržali su duhovnu otvorenost, od čega je profitirala i kći Angela. Njezino zanimanje za svijet probuđeno je i poticano zarana, a župničko domaćinstvo pružalo je zaštitu od pravila sustava. Angela Merkel je poslije u jednom opširnom razgovoru s fotografkinjom Herlindom Koelbl ispričala da nad njezinim djetinjstvom „nije bilo sjene“, Waldhof je pružao pregledno i za dijete savladivo okruženje. Angela Merkel je izjavila da je oduvijek bila fascinirana ljudima „koji su se znali pomiriti sa životom“, poput onog vrtlara u kojem je kao dijete pronašla sugovornika i prijatelja i koji joj je uz oca bio uzor samosvijesti i opuštenosti. Sva sjećanja iz djetinjstva svjedoče o zaštićenosti i bliskosti. Njezin otac koji je preminuo 2011. rekao je poslije u jednom od rijetkih intervjua: „Pa Njemačka Demokratska Republika bila je dovoljna prisila. Djeci smo kod kuće otvarali prostore.“ Sam Kasner također je koristio svoje prostore, otputovavši još sedamdesetih godina sam u Rim i London.
Svejedno, prošlost Angele Merkel obavijena je velom – jer mnogi upravo sa Zapada nisu mogli samo tako zamisliti takav mirni i slikoviti život u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Waldhof - Šumski vrt, to zvuči tako bajkovito, podsjeća na dobro staro vrijeme. Život u župnom dvoru, zaštićena idila, intelektualna briljantnost – to je njemačko duhovno građanstvo bidermajera, osnivačkih dana, dana zaštićenosti i sigurnosti. Za mnoge to je upravo danas zemlja čežnje, koju je Angela Merkel tada doživjela. Zanimanje za priče iz Waldhofa u svakom slučaju nikada nije prestalo.
Čak i ako bi politički sustav remetio mir župnog dvora – Angela Kasner to nikada nije zaista primjećivala. Uživala je u luksuzu da se s državom ne mora čak niti identificirati: „Njemačku Demokratsku Republiku nikada nisam doživljavala kao svoju domovinu“, rekla je Herlindi Koelbl, „a i uvijek sam koristila slobodne prostore koje je davala Njemačka Demokratska Republika.“ U redu, srce joj je tuklo za nogometni klub Lokomotiva Leipzig, ali presudni Sparwasserov gol pri porazu Savezne Republike Njemačke protiv Njemačke Demokratske Republike za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 1974. i danas je zna itekako naljutiti – kaže. Sparwasserov dres danas visi u Njemačkom povijesnom muzeju u Bonnu.
U egzotične svjetove Templina spadao je sovjetski garnizon, stacioniran pred vratima grada u Vogelsangu. Vogelsang je uz Wünsdorf bilo najjače sovjetsko vojno uporište izvan Sovjetskog Saveza, sjedište 25. tenkovske divizije i mnogih drugih postrojbi. Vojnici su se pojavljivali i na ulicama grada, pa Angela Merkel nije mogla a da svoje znanje ruskog jezika ne isproba na uniformiranim okupacijskim vojnicima. Talent za jezike zacijelo je naslijedila od majke Herlind, koja je bila učiteljica latinskog i engleskog, ali zbog braka s evangeličkim pastorom u Njemačkoj Demokratskoj Republici nije smjela predavati. Nakon pada Berlinskog zida ona se, uzgred, vratila učiteljskom zanimanju – u berlinskoj Misijskoj kući za suradnike crkve. Kći nije htjela postati učiteljica, nije htjela prenositi presije režima.
Angela je u ruskom bila nepobjediva, već joj je u osmom razredu bilo dopušteno sudjelovati na državnoj Olimpijadi ruskoga jezika, koja je zapravo bila predviđena samo za učenike desetog razreda politehničke gimnazije. Unatoč mladoj dobi, osvojila je treće mjesto, za što je nagrađena putovanjem u Moskvu, gdje je – ironiji trenutka za volju – kupila prvu ploču Beatlesa, a kako je poslije rekla, ispitivali su je i o njemačkom ujedinjenju. Dvije godine poslije, kad je zaista pohađala deseti razred, osvojila je prvo mjesto na natjecanju iz ruskog. Tada je već bilo jasno da će kao učenica proširene srednje škole steći maturu.
Angela Kasner bila je u svakom slučaju sjajna učenica, koja je maturu, naravno, položila s najvišom ocjenom. Poslije je novinarka Evelyn Roll u dosjeu Službe državne sigurnosti o Angeli Merkel pronašla znakovitu rečenicu o njezinim odnosima prema ruskom jeziku i Sovjetskom Savezu: „Iako Angela vodeću ulogu Sovjetskog Saveza shvaća više kao ulogu diktatora, kojem su podređene sve druge socijalističke zemlje, ona je s druge strane oduševljena ruskim jezikom i kulturom Sovjetskog Saveza.“ U osnovi ta rečenica vrijedi dan-danas.
Ljubav prema putovanjima i sklapanju kontakata oduvijek je odlikovala Angelu Kasner. Kao dijete provodila je dijelove praznika kod bake u Berlinu. „Bila su to najljepša vremena, potpuna djetinja sreća. Navečer sam smjela gledati televiziju do deset sati. A ujutro u 9 sati istrčala bih iz kuće i sustavno obilazila sve muzeje.“ Televizija Njemačke Demokratske Republike u obitelji se, kako će Angela Merkel poslije reći, nije gledala gotovo nikad, „s iznimkom sportskog programa“. I u Berlinu Angela je otkrivala svijet – stranci i njihov život posebno su je fascinirali. „Upoznala sam Bugare, Amerikance i Engleze, u dobi od petnaest godina bila sam na ručku s Amerikancima i ispričala im sve o svakodnevici u Njemačkoj Demokratskoj Republici.“ Sasvim otvoreno dodala je: „Dakle, toliko povjerljiva danas više ne bih bila.“ Nažalost do danas se nije pronašao nitko od njezinih ranih sugovornika. Djevojka, koja će poslije postati kancelarka, sigurno je ostavila snažan dojam.
Do desetog razreda Kasneri su – tri godine nakon Angele rodio se brat Marcus, a deset godina poslije i sestra Irene – odlazili zajedno na ljetovanje. Nedugo prije 13. kolovoza 1961., dana izgradnje Berlinskog zida, obitelj se vratila s puta u Bavarsku. U VW-ovoj bubi sjedila je i baka iz Hamburga – bilo joj je to posljednje zajedničko ljetovanje s kćeri, zetom i unucima. Na povratku, u petak, Horst Kasner je po šumama zamijetio velike količine bodljikave žice i neobično mnogo vojnika. Bio je to zloslutan osjećaj. U nedjelju je zatvorena granica i izgrađen je Zid. Taj 13. kolovoza Angela Merkel zadržala je u živom sjećanju. Majka je plakala cijeli dan, u crkvi se molilo, a djevojčica Angela osjećala se bespomoćno – jer je htjela pomoći, ali nije mogla.
Iako su Kasneri sad dijelili sudbinu tolikih Nijemaca i ostali razdvojeni – Angela je tek 1986. prvi put otputovala na Zapad – u obitelji je ostao duh ujedinjene Njemačke. Roditelji se nisu mirili s podjelom, a dijete se nije upustilo u novu državu. Strastveno je pratila zapadnonjemačku politiku, izbor Gustava Heinemanna za saveznog predsjednika pratila je, kako kaže, na radiju na školskom WC-u. Imena članova zapadnonjemačkog kabineta znala je napamet, zapadna televizija i vijesti pratili su se u Waldhofu.
S druge strane, takav stil života imao je i svoju cijenu: šutljivost i zatvorenost bili su važni preduvjeti za preživljavanje u špijunskoj državi. U župnom domaćinstvu otvoreno se razgovaralo o opasnostima i premda je aktivna politička uloga Horsta Kasnera u crkvenoj hijerarhiji među biografima poslije dovodila do nesuglasica u tumačenju – Angela Merkel stalno je izjavljivala koliko je malo toga imala zajedničkog sa sustavom. Poslije, nakon završetka studija fizike, kad ju je Državna sigurnost agresivno htjela vrbovati kao suradnicu, Angela Merkel suprotstavila se tome onako kako je to bila naučila kod kuće: pravila se naivna, simulirala otvorenost i iskreno tvrdila da nikakvu tajnu ne može sačuvati za sebe. Vrbovanje je uz takvu taktiku brzo okončano. Ako je Angela Merkel danas u nečemu majstorica, onda je to šutnja. „Da, velika je to prednost iz vremena Njemačke Demokratske Republike da smo naučili šutjeti. Bila je to strategija preživljavanja“, reći će mnogo godina poslije.
Drugo putovanje s političkim posljedičnim djelovanjem odvelo je obitelj u ljetu 1968. u Čehoslovačku, u Pec pod Sněžkou. Roditelji su djecu ostavili kod iznajmljivača soba u Krkonošama i odvezli se u Prag, gdje su bili svjedoci poletnog ozračja i otvorene diskusije u godini ustanka – i jedanput udahnuli osjećaj slobode. Poslije, 21. kolovoza, umarširala je Crvena armija i ugušila demokratski pokret. Angela je tada imala 14 godina i sjeća se burnih debata, koje su se, po njezinu povratku u Templin, vodile i u školi. Ali ubrzo je osjetila da vodstvo škole nema interesa za diskusije i stvar s Dubčekom bila je okončana. Za Angelu Kasner bilo je bolje da zašuti.
Istinski politički učinak tog putovanja osjetit će 30 godina poslije, kad je ujedinjena Republika žučno diskutirala o svojoj zapadnoj prošlosti. Povod su bile slike Joschke Fischera. Ministar vanjskih poslova našao se sučeljen s fotografijama na kojima za vrijeme studentskih nereda u Frankfurtu nosi kacigu i mlati policajca. Šefica opozicije Angela Merkel očitala mu je bukvicu i zatražila ispriku za bacanje kamenja i neku vrstu pokore, u kojoj je Fischer trebao priznati svoj protudržavni svjetonazor. Sve je to Angela Merkel okrunila jednom rečenicom, koju je Fischer trebao izgovoriti takoreći za iskupljenje od krivnje: „To nije bilo ispravno gledište i ja zato moram snositi pokoru i priznati to.“
Zbog riječi „pokora“ Angela Merkel se dan-danas ljuti, za ostala iskustva iz te epizode trebala bi naknadno biti zahvalna. Republika je bjesnjela, šezdesetosmaši u SPD-u i Zelenima tražili su od nje da se ne miješa u unutarnje stvari Zapada. Povijesne lekcije te žene s istoka nisu im trebale. Angela Merkel je sa svojim gledištem odjedanput bila veoma usamljena, čak i unutar vlastite stranke. Mislila je da kao istočna Njemica 1968. može povezati i s dubokom žalošću jer su tada definitivno razbijene sve nade u slobodu i otvaranje. I da može biti ideološki dvojbeno ako se jedna generacija na Zapadu diči djelima koja su počinjena i u ime socijalizma i komunizma.
U Istočnoj Njemačkoj dio stanovništva koji je žeđao za slobodom studentski pokret nije baš doživio kao pomoć. Šefica opozicije nije htjela shvatiti zašto bi trebalo biti dobro da se na Zapadu mogao prigrliti socijalizam i napadati demokracija, samo da bi se dokumentirala vlastita distanciranost prema državi i njezinim autoritarnim poslijeratnim strukturama. Za to je Angela Merkel previše poštovala zapadni sustav i njegov slobodarski ustav.
Angela Merkel se nije izborila za svoje stajalište, a od članova crveno-zelene vlade dobila je i mnogo poruge i kritike. Za njih je šezdeset osma bila odvajanje od okoštalog poslijeratnog sustava, pa čak i raskrštavanje s nacionalsocijalističkom prošlošću vlastitih roditelja. Zapadnonjemački šezdesetosmaši nisu htjeli shvatiti da se s njihovim simboličkim datumom mnogo intenzivnije mogao povezati jedan drugi povijesni događaj, Praško proljeće. I ono je u jezgri mirisalo na oslobođenje, ali riječ je bila o oslobođenju upravo od one ideologije za koju su na Zapadu demonstrirali na ulicama.
Angela Merkel se rijetko odvajala od povijesne linije, zbog čega joj se i predbacivalo da je za svoj politički uspon tvrdoglavo prihvatila zapadnu povijest, da se spretno uklopila u sustav. Ali da je pritom zanemarivala svoju istočnu prošlost. S jedne stane, to je predbacivanje točno, s druge – kao što pokazuje šezdesetosmaška epizoda – i nije. Poslije je pokajnički priznala: „Prije sam, primjerice, mislila da je šezdesetosmaški pokret bio katastrofa za Njemačku. U nekom trenutku začuđeno sam ustanovila da postoje ljudi koji su iz protesta protiv '68. ušli u CDU, a danas smatraju da bi Rudi Dutschke trebao dobiti spomenik. To me je prilično iznenadilo. Danas mogu razumjeti takav stav.“
Slično joj se dogodilo i s drugim velikim društvenim pokretima zapadnih Nijemaca, kao što su bili pokret protiv nuklearne energije ili mirovni pokret. I tu je Merkel morala mnogo toga naknadno naučiti. „Onda sam u nekom trenutku čula kako Joschka Fischer govori o tom usranom plutonijskom gospodarstvu. Pomislila sam: što? Tek tada postalo mi je jasno da za mnoge ljude postoje tijesne veze između nuklearnih elektrana i proizvodnje atomskog oružja, dakle, i NATO-a i vezanja uz Zapad. Danas mogu mnogo bolje razumjeti taj senzibilitet.“
Intenzivno je, primjerice, sa svojim suradnicima diskutirala zašto se u europskim odnosima Njemačke toliko velik značaj pripisuje upravo Francuskoj. Rajnsko-frankofilna Europa zapadnonjemačkog CDU-a nije joj odmah bila jasna. Ali: domaćinstvo Kasnera oduvijek je živjelo s budnim pogledom na demokraciju Zapada i u općenjemačkom duhu. I samo tako se može objasniti zašto Angela Merkel kao dijete istoka nije češće bila u nesuglasju s interpretacijom prošlosti zapadnih Nijemaca.
Od desetog razreda Angela Kasner putovala je s prijateljima u Prag, Bukurešt, Budimpeštu i Sofiju, s naprtnjačom na leđima i vlakom – interrailom na srednjoeuropski način. Batumi na Crnom moru, ispričat će poslije, bilo joj je omiljeno kupalište, u Budimpešti je sanjarila o Londonu – jer je zamišljala da bi britanska prijestolnica morala izgledati nekako slično. Slovila je kao živahna, poduzetna, aktivna i pozitivna osoba. Angela Kasner razvila je veliku radoznalost za sve životne situacije izvan svojeg svijeta, uspoređivala je i prilagođavala, testirala samu sebe i svoj intelektualni kapacitet i radovala se kad bi ustanovila da ni drugi nisu bili mnogo bolji.
Tijesnom svijetu Njemačke Demokratske Republike Angela Merkel se suprotstavljala njegovim sredstvima – poraziti sustav metodama sustava bio je općenito narodni sport. Za to je znakovita jedna epizoda iz života maturantice Angele Kasner. Maturanti gimnazije Hermann Matern u Templinu trebali su osmisliti i uvježbati kulturni program. Nakon dugog oklijevanja – učenici su maturu već imali u džepu i očito su se bili iznutra pobunili protiv škole – jedna mala skupina odlučila se za predstavu s daškom internacionalnosti. Izvedba, naravno, nije bila bez vraga, vodstvo škole, koje je pazilo na odanost liniji, ubrzo je postalo svjesno njezinih dvoznačnosti: maturanti su, kao što se tražilo, skupili kutiju punu novca, ali ne za vijetnamski pokret otpora u borbi protiv SAD-a, nego za slobodarski pokret Frelimo iz Mozambika, koji je, doduše, bio socijalistički nastrojen, ali je vodio borbu protiv kolonizatora, dakle, okupatora iz Portugala – što je nametalo paralelu sa sovjetskim trupama u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Potom su recitirali pjesmu „Mopsov život“ Christiana Morgensterna, iz čijih se stihova može iščitati upozorenje prema kojem čovjek treba pozorno vrebati samog sebe, „inače će samo završiti na zidu“. Na kraju je pjevana Internacionala, ali na jeziku klasnog neprijatelja – engleskom.
To je onda ipak bilo preočito, izvedba je potresla čitavu školu, vodstvo se našlo u nezavidnoj poziciji, a s njime, naravno, i maturanti, koji su svojim neposluhom riskirali studijska mjesta. Horst Kasner preko crkvenih je kanala na najvišem mjestu intervenirao za svoju kćer – Angela je tako u ljetnom semestru 1973. ipak mogla započeti studij fizike na Sveučilištu Karl Marx u Leipzigu.
Ta epizoda pokazuje da je Angela Merkel zarana pokazivala izraženu težnju ironiji, da u sebi nosi hihotavu pakost. Prijatelji iz tih dana prisjećaju se njezine otvorene i pozitivne ćudi. Sklonost dvoznačnostima i podbadanjima sačuvala je do danas. Jedak humor ne može joj se osporiti, iako tu crtu svojega bića uvelike skriva od javnosti. Još više začuđuje činjenica da Angela Merkel slovi kao strahovita ozbiljna, ako ne i mrzovoljna osoba. Njezina mimika u pravilu je veoma stroga. Ali onda joj nerijetko izmakne kontrola, pa radi grimase, koje otvoreno pokazuju njezino unutarnje raspoloženje.
