Ivica Prtenjača je romanom "Sine, idemo kući" ušao u hrvatsku literarnu povijest jer je drugi puta osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Prvi puta mu je to uspjelo rukopisom "Brdo" 2014. godine, a uspjeh je to veći što je (doduše ne računajući nemale porezne odbitke) od nakladnika za dva romana dobio 200.000 kuna. No, "Brdo" se do sada potvrdilo kao jedan od najboljih izbora VBZ-ova žirija do sada te se uspjeh tog romana i kod kritike i kod čitatelja može mjeriti samo sa Mlakićevim romanom "Živi i mrtvi" s kojim je ova najunosnija nagrada na ovim prostorima i više nego odlično startala.
"Brdo" je u VBZ-ovoj režiji prevedeno i na njemački i po rječima prevoditelja, iskusnog Klausa Detlefa Olofa prošlo je i više nego zapaženo na njemačkom govornom području. U međuvremenu je Prtenjača zabljesnuo romanom "Plivač", kojem su, na žalost, izmakle literarne nagrade, ali nije mu izmakla pažnja čitatelja. Slično će se zasigurno dogoditi i sa romanom "Sine, idemo kući", nostalgičnom i pitkom prozom čiji je glavni lik zreli muškarac čiji se otac prilično naglo oprašta od života i to u jeku koronske pandemije.
Uz oca i sina, nedostaje dakle samo Duh sveti, a to je tiha majka, požrtvovna kako to već samo majke znaju biti. Baveći se ocem koji iz dalmatinskog, zadarskog zaleđa mora na liječenje u Zagreb, na Jordanovac jer ima problema sa disanjem i konstantno mu nedostaje kisik, naš se junak stupnjevito prisjeća riječkog djetinjstva, skromnog života u skromnoj prigradskoj kućici čiju fasadu na kredit i na povjerenje uređuje radišna albanska obitelj s Kosova, svog sportskog života, starih svadbenih fotografija, ali i ljubavi prema fotografiranju i čuvanju uspomena...
Ima tu, baš kao i u životu, i ružnih, neočekivanih epizoda, poput surovog obračuna našeg fizički razvijenog školarca kojeg u autobusu seksualno i vrlo grubo napastuje napaljeni sredovječni pedofil, što završava brutalnom tučom u kojoj se obrambeni udarci nisu odmjeravali...
Prisjeća se naš junak i svojih mladenačkih nespretnosti i simpatičnih prijestupa, primjerice prvog uz svadbu vezanog nespretnog pijanstva. Riječ je o događajima koje volimo zaboraviti i skrivamo ih od bližnjih kao zmija noge, retuširajući svoje karaktere i uljepšavajući svoje nebitne biografije. Kao i obično, Prtenjača je kontrolirano duhovit, nimalo patetičan, ali iznimno osjećajan.
Rečenice su mu slikovite i efektne, iako vrlo često krajnje jednostavne. No, i tako sažete i zbijene sadrže neku mučnu, prodornu težinu s kojom pogađaju našu memoriju i dozivaju naša intimna sjećanja na rastanke s bliskim osobama. Roman "Sine, idemo kući" ima i glavu i rep i unutarnju, nadasve dirljivu dinamiku koja vodi konačnom i, na žalost, neizbježnom ljudskom kraju.
Dirnuti sin svom na smrt bolesnom ocu ispunjava posljednju želju i uprkos svim zdravstvenim i nezdravstvenim pandemijskim preprekama vodi ga u njegovu dalmatinsku kućicu gdje cvjetaju voćke i gdje je ostarjeli riječki pekar formiran u socijalističkom društvu koje je bilo imuno od materijalizma, odlučio provesti mirovinu, daleko od lučkog grada i gužvi i daleko od na mahove ponižavajuće životne borbe za obitelj i njenu sreću.
A u toj se voljenoj kućici htio i oprostiti od života, jer je očito shvatio da je kraj blizu i bolnički mu se krevet činio preotuđenim za posljednji, konačni izdah. Iako u pekarevoj obitelji postoji i brat, u ovom je romanu tek usput dotaknut. Ima tu i bliže i daljnje obitelji, ali ni njima se autor nije izdašnije pozabavio, osim što je s malo više poteza portretirao slikovitu obitelj albanskog fasadera, dakle Skendera i njegove sinove, ali i očevog suseljana koji je od Tita pobjegao u inozemstvo, a kojeg svi zovu Jole Raketa.
Ne znamo ništa detaljnije niti o pripovjedačevoj obitelji, potencijalnoj ženi, djeci, poslu. On je u potpunosti posvećen svom oboljelom ocu i zabrinutoj majci koja se nada čudesnom ozdravljenju zbog čega je spremna na sve moguće žrtve. Pri tome taj pripovjedač ispisujući vlastitu, ispisuje i biografiju svog oca, čovjeka snažne volje, ali i nježnih postupaka koji se, ma kako to danas u ovom ciničnom (ne)vremenu utopistički zvučalo, nikada nije ogriješio o svoju obitelj, te je sasvim sigurno zavrijedio literarni spomen kakav je i dobio u ovom nagrađenom romanu Ivice Prtenjače čija je proza tek odjek njegove elementarno pjesničke duše.
Bosanski lobi.