Nakon što se zbog osobnih i obiteljskih razloga povukla s dužnosti ravnateljice Drame HNK u Zagrebu, s redateljicom Nenni Delmestre razgovarali smo u njenu rodnom Splitu. U intervjuu za Večernjak otkrila nam je mnogo.
Bili ste odlična i perspektivna tenisačica, odakle ljubav prema umjetnosti?
Pogrešno bi bilo misliti da jedno isključuje drugo, ako ste nadareni za sport, ne znači da nemate talenta i strasti za umjetnost. Svako natjecanje u sportu je drama koju proživljavate u borbi najprije sa sobom, pa sa suigračem i naravno s publikom. A vrhunski tenis je i umjetnost, spoj koordiniranih, prekrasnih pokreta tijela i ideja koje treba donositi u djeliću sekunde. Ako ste sekundu ispred ili iza lopte koja vam dolazi sa sto kilometara na sat, gubite poen. Isto je i u glumi, na sceni treba biti prisutan u svakom trenutku, jer ako nisi, gubiš publiku.
Na Floridi ste diplomirali režiju s najvišim ocjenama i nagradama dekana. Je li bilo ponuda i želje da ostanete u SAD-u ?
Danas kad se osvrnem na sve ponude, čini mi se da sam bila potpuno luda jer sam ih odbila. Prva je bila nakon što sam diplomirala tehnologiju komunikacija. Tadašnji glavni urednik New York Timesa Seymour Topping pozvao me na ručak u redakcijski restoran, koji je bio na 52. katu njihova impresivnog nebodera, i ponudio mi je da za njih izvještavam sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Tada sam mislila kako novinarstvo i komunikacije nisu ono čime se želim baviti u životu i ponovno sam počela studirati na Odsjeku za teatar, pa sam ga bez puno razmišljanja odbila. Poslije je bilo ponuda i u kazalištima, ali mi je američki teatar tada izgledao kao nekakva industrija zabave. Kad si mlad i lud te imaš beskompromisne ideale i sanjaš samo "pravo kazalište koje mijenja percepciju svijeta", ne razmišljaš puno o svojoj budućnosti. Nisam se ni danas puno promijenila, na korist svoje štete.
Vaše prve režije u splitskom teatru, posebice Begovićev "Pustolov pred vratima", ocijenjene su superlativima kritičara. Kako ste doživjeli tako snažan vjetar u leđa?
"Pustolov pred vratima", koji je za mene sam vrh hrvatskog dramskog klasika, bio je ogroman izazov jer sam se usudila intervenirati u samu strukturu teksta, u lica, umetati poeziju Williama Blakea itd. Sve te fantastične kritike i nagrade za najbolju režiju, predstavu, glumu, na prvim Marulićevim danima, dali su mi neki osjećaj zadovoljstva, pogotovo zato što je u konkurenciji bio i veliki Georgij Paro s predstavama "Vježbanje života" i "Zastave". Tada nisam bila svega toga previše svjesna, mislila sam: napravili smo najbolje što smo znali i idemo dalje.
Na Splitskom ljetu imali ste veliki redateljski uspjeh s predstavom "Šimun Cirenac".
"Šimuna Cirenaca" napravili smo 1989., dakle dvije godine prije Domovinskog rata. Bila je to predstava o tome kako hrvatski intelektualac treba prekinut svoju čuvenu "šutnju", prihvatit svoj "križ", svoju odgovornost, jer ono što dolazi bit će opako. Kao što znamo, tako je i bilo, a '91. smo predstavu izvodili uz helikoptere jugoarmije koji su nas prelijetali u letu napada na Šoltu. Bila je to profetska predstava s ekipom sjajnih glumaca.
Čini se kao da ste u početku iznimno uspješne i bogate karijere više postavljali klasike, a poslije suvremene tekstove svjetske dramske literature?
Izmjenjivala sam klasike i suvremene tekstove ovisno o temama koje su me zanimale i kontekstu koji je za mene bio relevantan. Zapravo, sve je počelo mojom prvom režijom predstave "Više od ljubavi" u splitskom HNK. Ta je produkcija, kako je istaknuo Anatolij Kudrjavcev, označila početak "splitskoga kazališnog novog vala". Sama Sheparda, kojeg smatraju najvažnijim autorom njegove generacije, "Tarantinom prije Tarantina", prvi sam put predstavila domaćoj publici. Predstava je privukla novu publiku, mlade ljude u jeansu, i promijenila njihovu percepciju o tome što im kazalište može ponuditi. U različitim kazalištima u zemlji i inozemstvu režirala sam tekstove sjajnih suvremenih svjetskih pisaca: Ariela Dorfmana, Edwarda Albeeja, Marguerite Duras, Rodolfa Sirere, Martina Crimpa, Jona Fossea, Yasmine Reze, Juana Mayorge, Fausta Paravidina, Jordija Galcerana, Mikea Bartletta, Marte Buchace, Joela Pommerata, Esteve Solera, Josepa Miroa i Coromine, Cristine Clemente i Marca Angeleta, Sarahe Ruhl i mnogih drugih.
Veliku pozornost poklanjali ste i poklanjate hrvatskom dramskom pismu i uprizorenjima tekstova mladih domaćih autora.
Da, mislim da je iznimno važno dati vidljivost novim glasovima koji nas pozivaju na dijalog, raspravu, kritiku društva u kojem živimo, umjetničku provokaciju, koja je nužna u svakom naprednom demokratskom društvu. Režirala sam tekstove Pave Marinkovića, Ivana Vidića, Lade Kaštelan, Olje Savičević Ivančević, Nine Mitrović, Darka Lukića, Marine Vujčić, šest praizvedbi Elvisa Bošnjaka.
Jesu li suvremeni tekstovi hrvatskih pisaca dovoljno zastupljeni u našim kazalištima?
U većim kazalištima uglavnom se postavi jedan tekst po sezoni, ali mislim da bi trebalo i više jer publika voli hrvatski tekst. U protekloj sezoni u HNK u Zagrebu postavili smo tri vrlo različita suvremena hrvatska teksta i izazvali su sjajne reakcije. Nagrada Marin Držić i Marulićevi dani puno su napravili za to da kazališta žele postavljati hrvatske tekstove, ali…
Od samih početaka na različite ste načine involvirani na Marulićevim danima. Rekorderka ste po broju predstava koje su vam izabrane za sudjelovanje na festivalu, po broju nagrada za režiju i najbolju predstavu, ili ste pak izbornica, bili ste u Vijeću. Mogu li se Marulićevi dani poboljšati, osuvremeniti?
Nažalost, od Marulićevih dana ostalo je samo to da se predstave izvedu, publika neke pogleda, podijele se nagrade i gotovo! Nema krugova koji se iz toga šire, nema razgovora, nema međunarodne promocije, sve se svelo na formalno odrađivanje, bez zanosa, bez strasti, bez ideje kako dalje. Dok sam bila u Vijeću Marulićevih dana, pokušavala sam unaprijediti i osuvremeniti koncepciju festivala. Jedino što sam uspjela promijeniti je da kazališta nisu ograničena prijaviti samo jednu predstavu baziranu na hrvatskom tekstu, nego da mogu prijaviti sve koje su izvela u zadanom roku. To je bio "veliki" pomak, ali za sve drugo nije bilo sluha, pa sam izašla iz Vijeća…
Odakle ljubav prema, primjerice, katalonskom pismu?
Mislim da mi, ljudi čije je gradove ispisalo more, mediteransko, imamo nešto bitno zajedničko, nešto u duši, nešto u šarmantnoj ležernosti i koleričnoj nestrpljivosti, nešto u širini i dubini koja proizlazi iz tog mora, nešto u velikodušnosti i humoru. Kad čitam katalonske drame, imam osjećaj da ih je pisao netko naš. Zadnjih desetak godina katalonski teatar doživio je pravu renesansu zahvaljujući novoj generaciji svojih pisaca i podršci koju su im pružile njihove institucije, a mnogi pisci šalju mi svoje drame netom izvedene u Španjolskoj. Do sada sam prevela i režirala devet njihovih drama, koje također izvode u teatrima diljem svijeta.
Za vas se vezala etiketa "kućne redateljice" HNK Split. No, naglo ste otišli iz našeg teatra i preuzeli odgovornu dužnost ravnateljice Drame HNK u Zagrebu. Mnogi su u Splitu bili tužni, a čuli su se i komentari: "Otišla je sama jer je vidjela što se sprema..."
To "kućna redateljica" pomalo je smiješan prijevod s engleskog za "resident director". Za splitski HNK vezana sam još od 1985., kada me je Điđi Šutej, tada mlad i perspektivan dirigent, zamolio da zamijenim jednog starijeg engleskog režisera, koji je stalno bio alkoholiziran pa su ga poslali doma, i prihvatim se režije opere "Othello" na Splitskom ljetu. Tada sam bila isto tako jako jako mlada i perspektivna, ali nisam htjela da mi prva režija doma bude opera, za koju sam mislila da nisam kvalificirana, pa sam prihvatila biti asistentica redatelju Dragutinu Boldinu. Od te 1985. gotovo kontinuirano svake sam godine režirala u HNK Split, učila od starijih, učila mlađe, učila od mlađih, režirala gotovo trećinu svih svojih predstava u mom kazalištu, obavljala razne funkcije, i onda je došla ponuda od novoizabrane intendantice HNK u Zagrebu Ive Hraste Sočo da se pridružim njenu timu. Izazov je bio velik, a odluka teška iz više razloga. Iako sam u suradnji s intendanticom puno mjeseci prije dolaska na dužnost napravila program za sezonu 22./23., nisam do samoga kraja bila sigurna hoću li otići. Četiri puta sam ulazila u teatar s papirom za raskid ugovora i nisam ga mogla predati, tek sam ga peti put predala. Nije bilo lako otići jer sam dobar dio života ugradila u ovaj teatar, koji smo u jednom trenutku doveli na razinu najboljeg u zemlji, s rekordnom pretplatom, s više posjetitelja nego što ih je te godine imao Hajduk, i užasno mi je žao vidjeti što se sve ovo sada događa i kako stvari pucaju po šavovima. Nemamo ništa od toga da upiremo prstom, treba pomoći ako se može, jer HNK Split nije ni intendant ni političari, nego njegovi umjetnici i svi oni ljudi koji rade u njemu, i splitska publika koja želi svoje kazalište.
Jeste li zadovoljni učinjenim u Drami HNK u Zagrebu?
Naravno da je bitna svaka predstava, što se s njom htjelo i što se postiglo, ali to nije presudno. Mislim da je najvažnije ono što ostaje iza tebe. Zadovoljna sam stvarima koje će imati, nadam se, dugoročnog učinka. Prije svega, kadrovske popune koje sam predložila i uz suglasnost intendantice odabrala smatram vrlo kvalitetnima. Zapošljavanjem iznimnoga glumca srednjih godina Živka Anočića, zatim mladih Ive Jerković Oreški i Marina Klišmanića ansambl Drame puno je dobio. Također smo zaposlili izvrsnog dramaturga i pisca Dina Pešuta. Zadovoljna sam načinom na koji sam osmislila i realizirala ideju da se u Tonskoj kabini napravi prostor za eksperimentalno, laboratorijsko promišljanje teatra. Za to postoji velik interes neke nove, drukčije publike, i ona je to, posve neočekivano, dobila u "najklasičnijem" teatru. Potvrda da je to bio pravi potez su predstave "Zbilja", koja je na Marulićevim danima i Danima satire dobila nagrade za najbolju predstavu, režiju, glumicu i glumca, te "Fafarikul", koju tek očekuju domaći i međunarodni festivali. Najviše od svega, zadovoljna sam zbog toga što sam otvorila vrata kvalitetnim i talentiranim redateljima i redateljicama mlađih generacija. Ušla sam hrabro u neke rizike, kao što je povjeravanje režije Tomislavu Šobanu, koji je prvi put u životu režirao u kazalištu. Mislim da se nisam prevarila u prepoznavanju tih talentiranih mlađih kolega, ovo je njihovo vrijeme.
Jesu li po vašem mišljenju sve dramske predstave protekle sezone bile uspješne? S jedne strane hvale vas za "Nestajanje", s druge kritiziraju za "Nebeski svod" i "Mjeru za mjeru".
"Nestajanje" je bez sumnje naša najbolja i najkompletnija predstava sezone, hvala Tomislavu Zajecu, Dori Ruždjak Podolski i ansamblu. Što se tiče "Nebeskog svoda" i "Mjere za mjeru", kritike su podijeljene, što je dobro, ali s dijelom kritika i komentara ne bih se složila. Živimo u vremenu kada se pojmovi "uspješno" i "izvanredno, kvalitetno" užasno brkaju, kao i pojmovi "cijena" i "vrijednost". Jesu li cajke koje pune arene uspješne? Po mjerilima prodaje ulaznica, jesu. Je li glazba koju izvode kvalitetna? Recite vi meni… "Nebeski svod", koji se potvrdio u nekoliko velikih europskih teatara, izniman je tekst izvrsne engleske dramatičarke Lucy Kirkwood. Režija Marine Pejnović je hrabra, snažna, okrutna i poetska, po meni odlična. Gluma, najjače grupe ženskih glumica koju možete skupiti, je izvanredna. Komentari da je predstava "teška" i "mučna" naveli su me na razmišljanje: a što da radimo s tekstom u kojemu je sin ubio oca, doveo državu do propasti, počinio rodoskvrnuće i na kraju oslijepio samoga sebe? Hoćemo li "otkazati" Sofoklova "Edipa", iščupati korijen tragedije, bazu intelektualne misli ove civilizacije zato što nam ta priča nije baš zabavna? A s "Mjerom za mjeru", umjesto sablažnjavanja nad slikom svijeta kakav nam prikazuju mladi ljudi, bilo bi poštenije da se zapitamo zašto je njihova slika svijeta takva kakva jest.
U drugom dijelu svog zagrebačkog mandata planirali ste "zagristi" u najjači repertoar, postaviti velike ansambl predstave "Zločin i kazna" Dostojevskog, Ivšićeva "Kralja Gordogana" i Krležine "Zastave"?
Ideja je bila početi Ivšićevom bajkovitom distopijom o "Kralju Gordoganu" i njegovoj tiraniji. To je tekst izuzetne snage, kako poetske tako i političke, i verbalne agresije koji vjerno prikazuje okrutan svijet u kojemu smo se i sami ponovno našli. Ivšićev odgovor na svaku strahovladu su sloboda, smijeh i ljubav. Uz predstavu, dramaturg Dino Pešut i ja planirali smo napraviti razgovore, izložbu i osmisliti panel o Ivšiću, čije će se djelo prvi put izvoditi u HNK u Zagrebu, te se nadam da se od toga neće odustati. Iduća premijera je velika ansambl predstava prema romanu "Zastave" Miroslava Krleže, za koji možemo reći da je jedan od najkompleksnijih književnih pothvata europske književnosti svog vremena. Zamislili smo kako bi bilo dobro razviti širu temu o "susretu" Ivšića i Krleže, koji su se često nalazili na oprečnim, kako poetičkim tako i političkim stranama. "Zločin i kazna" Fjodora M. Dostojevskog trebala bi biti meditacija o krivnji, o inherentnom ljudskom porivu da prepozna razliku između dobra i zla, i utjesi u oprostu. Također se nadam da će se realizirati i autorski projekt Sanje Milardović "Čovjek koji nije mogao" te da će Tonska dvorana i dalje ostati laboratorijski prostor eksperimentiranja kako formom tako i sadržajem.
Stanje u splitskom teatru nije dobro, dobrano su narušeni međuljudski odnosi. U pitanju je bilo jubilarno, 70. Splitsko ljeto. Jeste li ga bili spremni preuzeti?
Ne bih se prihvatila vođenja Splitskog ljeta, takva podjela ni prije nije bila dobra. To je posao i odgovornost intendanta i njegovih najbližih suradnika, dvostruka zapovjedna linija u teatru ne funkcionira.
Sa svojim golemim iskustvom i znanjem, vidite li sebe ponovno na nekoj od upravljačkih funkcija u nekom kazalištu?
Ne vidim, definitivno. Na zadnjoj predstavi koju sam u travnju režirala u Trstu shvatila sam koliko mi režija fali i koliko mi taj gušt rada na predstavi ništa ne može nadomjestiti. Režija prije svega, a onda eventualno mogu raditi na posebnim projektima, savjetovati, sudjelovati u osmišljavanju novih umjetničkih koncepcija…
Jeste li upoznati s programom Splitskog ljeta, kakav vam se čini?
Budući da je ovo 70., obljetničko Splitsko ljeto, dramski program vlastite produkcije čini mi se siromašnim. Ne znam koji je razlog jer ansambl Drame ima potencijal za barem još jednu premijeru. Osim toga, ne vidim razlog zašto se ne bi uključili i drugi gradski teatri. Imamo u GKM-u nekoliko izvrsnih nagrađivanih predstava, PlayDrama i GKL za najmlađe također imaju kvalitetne programe, zašto ih ne uključiti u 70. Splitsko ljeto? Zašto cijeli grad ne živi za taj veliki jubilej?
Zašto su iz HNK Split otišli neki poznati, dokazani umjetnici i kulturnjaci, nemamo više nijednog nacionalnog prvaka?
Svatko ima svoje razloge, ali mislim da se neko generalno nezadovoljstvo uvuklo u teatar. Što se tiče nacionalnih prvaka, taj se status ne dobiva po nekom zemljopisnom ključu ili koliko je netko nekome drag. Za taj status moraju se ostvariti propisani uvjeti i imati vrlo bogat životopis.
Kakva je budućnost splitskog teatra, gube li umjetnici bitku u srazu s politikom?
Umjetnici uvijek gube ako nemaju uvjete da bi ostvarili svoj potencijal, ako nemaju dobar repertoar i uvjete za rad. Politika odlučuje o izboru vodećih ljudi teatra i onih koji ih kontroliraju, tj. o kazališnim vijećima. Na politici je da odlučuje kakvu kulturnu politiku želi. Najgore je kad politika o tome uopće ne razmišlja, nego se vodi logikom "naši i njihovi".
Velik je korak učinjen suradnjom hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća u projektu KHNK. Bi li suradnja i povezanost trebale biti snažnije i veće?
KHNK je odlična ideja ministrice Nine Obuljen Koržinek. Iako je katkada teško uskladiti termine, svaki put kad odete na gostovanje u drugi HNK ili ugostite kolege, ogroman je dobitak. Mislim da se ta povezanost još može razgranati s dva nacionalna festivala, Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskim ljetom.
Koliko je kvalitetan glumački ansambl splitske Drame?
Mislim da je prilično kvalitetan, nedostaje nekoliko glumaca srednjih godina, ali glumice su vrlo jake. Mladi glumci su jako dobri, u zadnjih nekoliko godina kazalište je dobilo tri sjajne mlade glumice i jednog isto tako sjajnog mladog glumca. Svi su oni svojim talentom i radom već pokazali da su pravi izbor.
Režirali ste osamdesetak predstava. Kakvi su vam planovi, što pripremate?
Od ovoga što smo već najavili mogu reći da najesen režiram u HNK u Zadru tekst Floriana Zellera, zatim radim s jednim odličnim domaćim piscem na dogovorima o novom tekstu, a tijekom mojega dugog splitskog ljeta čeka me hrpa tekstova za čitanje i odabir.
