Nije da ju je netko tražio da to učini kako bi povijest pop-rock glazbe mogla mirnije teći, ali Kate Bush sama je osjećala da s njezinim albumima “Sensual World” (1989.) i “Red Shoes” (1993.) nešto opasno ne štima još otkako ih je snimila. Nije joj se sviđao njihov zvuk, a kako i bi? Stvar je u tome da zvuk osamdesetih, ako niste bili Duran Duran ili Human League i u tom zvuku gradili svoj identitet, nije bio baš najbolji izbor (što vjerojatno najbolja zna Iggy Pop s “Blah Blah Blah”) i danas zvuči tanašnije od produkcija iz šezdesetih godina.
Sada je Kate Bush uzela najbolje pjesme s ta dva albuma i zadržala originalnu sviračku postavu, ali neke je instrumente izbacila (karakteristični tanašni bubanj gotovo je iščeznuo), negdje zvuku dala širinu i dubinu, snimila nove vokale i općenito se pozabavila atmosferom koja je više u skladu s njezinim današnjim godinama, ali i modernim zvukom kojem streme slično intimni izvođači. Dobilo se nešto (dakle, atmosfera), ali se ponešto i izgubilo; vokal je danas možda zreliji i senzualniji, ali bilo je nešto tako seksi u njezinu artizmu i visokim tonovima iz mlađih dana.
Vjerojatno najbolja pjesma, predivna “King Of Solomon” bila je i ostala predivna, zahvaljujući i bugarskim pjevačicama koje je otkrila prije Bregovića, pokazujući da prvoklasne pjesme ni produkcija ne može upropastiti.
Ovaj članak još nije komentiran. Budi prvi i započni raspravu! Prviiii!!!!! Usput znam Kate Bush.