Dva nova izdanja Boba Dylana podsjećaju da povijest rocka obiluje raznim mitskim pričama, a da je Njegovo Bobičanstvo glavni protagonist nekih od najtajanstvenijih među njima. Njegova je neuhvatljivost dobila i svoju posvetu u obliku filma prikladnog naziva “I’m Not There” (Nema me). Jedna od tih mutnih priča jest ona o njegovu povlačenju nakon navodne motociklističke nesreće u ljeto 1966. godine, pokraj svoga doma u Woodstocku, u kojem je zaradio ozbiljne ozljede kralježnice. Neki smatraju da je to zapravo bio izgovor da se makne sa scene i razmisli što i kako dalje, nakon burnog razdoblja transformacije iz folk junaka u električara, tijekom kojega ga je agresivni dio folk puritanaca nazivao Judom, a neki smatraju da je izmišljena nesreća bio tek način da se posveti obiteljskom životu nakon pet godina intenzivnog rada i strelovitog uspjeha.
Iz današnje perspektive, priča o osmišljavanju novih koordinata rada zvuči dosta vjerojatnom (što ne isključuje mogućnost da se motociklistička nesreća doista dogodila). Naime, sagledamo li albume koje je snimio nakon toga – “John Wesley Harding” (1968.), “Nashville Skyline” (1969.), “Self Portrait” (1970.) – jasno je Dylanovo opredjeljivanje, osobito u načinu pjevanja, prema za njega novim glazbenim vrstama: šlageru, šansoni, countryju... Kako bilo, nakon nekoliko mjeseci mirovanja, u siječnju 1967. Dylan je pozvao u Woodstock, u kuću od milja zvanu Big Pink, članove dotadašnjeg pratećeg benda The Hawks (kasnije će postati slavni kao The Band) i u sljedećih sedam mjeseci s njim je snimio sate i sate materijala: nove autorske skladbe, obrade drugih autora i “revizionističke” verzije tzv. tradicionalne americane.
Kako je povratkom na scenu 1968. potpuno preskočio taj radni proces, snimke sa sessiona u podrumu Big Pinka počele su brzo kolati kao prvi ozbiljni bootleg album te se 1975. napokon dio materijala pojavio na albumu “The Basement Tapes” koji je kompilirao i remiksirao šef The Banda Robbie Robertson. Ovih dana dobili smo kompletniji uvid u to što se 1967. godine događalo u Big Pinku, barem na glazbenom planu. U sklopu Dylanove bootleg kolekcije, objavljeni su dvostruki album “The Basement Tapes – Raw” i iscrpni šesterostruki “The Basement Tapes – Complete”. Prvi, kako mu naziv govori, donosi sirove verzije pjesama s “The Basement Tapes”, neke u drugim verzijama, neke stare, samo bez naknadnih Robertsonovih nadosnimavanja. Zahvaljujući tehnici i današnjim mogućnostima remasteringa “sirove” verzije pomalo apsurdno zvuče moćnije od prvog izdanja, pa i tako ogoljene pokazuju kakve je bisere (“Tears Of rage”, “Million Dollar Bash”, “Goin’ To Acapulco”) Dylan pustio da skupljaju prašinu. Šesterostruki CD namijenjen je samo najvećim kolekcionarima i istraživačima toga razdoblja u Dylanovoj karijeri čija pozadina i nakon ovih izdanja ostaje tajna.
