Hrvatska televizija ovog je tjedna počela emitirati senzacionalnu britansku dokumentarnu seriju "Shakespeare – uspon genija" i doista ne znam kako ću dočekati sljedeću srijedu i drugu epizodu. Britanci su "izumili" serije u kojim se kombiniraju dokumentarni i igrani dijelovi, a ovdje o životu i djelu najvećeg dramatičara (vjerojatno i književnika) kojeg je svijet ikada imao govore najveći stručnjaci koji su svoj život posvetili proučavanju Shakespearea, povjesničari, teatrolozi i – naravno – glumci koji su se proslavili ulogama koje je on napisao.
Dirljivo je, primjerice, vidjeti Judi Dench (veliku glumicu koja bardove stihove govori tako da se u televizijskom studiju jednog od najvećih talk-showova u Britaniji doslovno može čuti muha na zidu, a videoisječak iz tog "Graham Nortona showa" dostupan je na YouTubeu da se svi uvjere u snagu jedne glumice i snagu jednog od Shakespeareovih soneta), kako sklopljenih ruku govori da bi dala sve na svijetu da je mogla upoznati barda. Ali nije ona izrekla najvažnije riječi iz te prve epizode, koja se velikim dijelom bavila povijesnim trenutkom u kojem Shakespeare počinje pisati, već teatrolog koji je govorio o tome kako je Shakespeare najbolje od svih pisaca razumio, i opisao, ljudsku krhkost. Dao mi je misliti. Krhkost je osobina protiv koje se borimo od samih početka ljudskosti. Zamislite kako su se krhko osjećali naši preci koji su u svakom udaru groma, zavučeni u pećine, čuli volju nekih nadmoćnih bića, ili oni koji su se u "ljusci" galije našli na nepreglednom moru zagledani u neke nove svjetove... Svaku situaciju ljudske povijesti možete staviti pod zajednički nazivnik krhkosti, sve do nas danas, kada smo ljudi koji između sebe i svega što nas čini krhkima postavljaju veličanstvene i lažne ograde izgrađene od sve tehnologije koju smo uspjeli izumiti.
Od kako je čovjek potegnuo prvu liniju crteža na zidu neke špilje, od kako je glasom pokušao oponašati vjetar i kišu te tako stvorio praglazbu, samo se umjetnost može nositi s ljudskom krhkošću. Zato je toliko volimo i toliko trebamo. I baš zato neki na nju s prijezirom odmahuju rukom. Sva umjetnost stvorena je ne kako bi negirala krhkost, nego kako bi je u nama osvijestila. I da, Shakespeare je i tu bio kralj.
U mjesecu od kojeg smo se oprostili, u studenom 2024. godine, u zagrebačkim kazalištima vidjeli smo tri velike lekcije na tu temu, ali od njih tri samo je jedna, i to ona gostujuća, imala stvarne umjetničke dosege. I to one koji se dugo pamte. Mjesec (nazovimo ga) krhkosti otvorio je ZKM, koji je u suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – gradskim kazalištem Pula predstavio dramu "Samo kraj svijeta" francuskog dramatičara Jean-Luca Lagarcea, u režiji Matije Ferlina. Autor zasluženo cijenjen i slavan po svom kazališnom minulom radu ovdje je polomio zube na tekstu koji gledatelja natjera tek da se dva i pol sata s čuđenjem pita: "Tko su ovi ljudi?", zbunjeno tragajući za odgovorom na pitanje zašto na njih troši vlastito vrijeme. Priča je to o jednoj posve disfunkcionalnoj obitelji, u koju se mjesec dana pred smrt, što doznajemo u prvoj rečenici drame, vraća sin koji je davno otišao. Publika, dakle, zna da on umire, oni koji su prije dolaska u kazalište napravili domaću zadaću znaju i da umire od AIDS-a. Na samoj predstavi shvate tek to da on i dalje nema snage reći svojoj obitelji ni da je gay ni da umire.
Predstava tako postaje zamoran maraton u kojem se muče i glumci (koji usput guraju dijelove posve besmislene scenografije po sceni) i publika, u kojoj redatelj ne objašnjava nijednu svoju odluku: ni izbor teksta, a kamoli zašto je za sve nas on važan, ni zašto mu je mladi glumac obrastao u bradurinu, ni čemu te stolice i tornjevi koje od njih grade glumci, a posebno ne čemu te slike ogromnih cvjetova koji čine scenu. Jesu li to odjeci izgubljenog rajskog vrta? Odjeci puta u neki novi raj? Tko će ga znati. Toliko neodgovorenih pitanja u predstavi čija je tema jako, jako važna i zapravo otkriva koliko je čovjek krhko biće čak i unutar vlastite obitelji, u okruženju u kojem bi trebao biti najsigurniji, najvoljeniji... Nažalost, vidjeli smo tek koliko su krhki i veliki kazališni autori.
Na posve drukčiji način poskliznuo se Kerempuh kada je za novu predstavu izabrao djelo redatelja Zlatka Pakovića "Sokrat se ne boji biti ismijan", gosta iz Srbije koji je svoj tekst u Zagrebu i režirao. Trebala je to biti urnebesna satira koja, među ostalim, propituje i današnju poziciju satiričnog pisma u teatru, ali iskreno se ne sjećam kerempuhovske predstave na kojoj je za vrijeme premijerne izvedbe vladala tako komorna atmosfera. Najblaže rečeno, publika je bila zbunjena onim što se događalo na pozornici, a pokazalo se kako nipošto nije dovoljno starogrčko suđenje Sokratu, na kojem je ovaj veliki filozof okrivljen da kvari grčku mladež, što je i životom platio, povezati s aktualnom politikom i njenim aferama. U trenutku premijere ovog djela u Hrvatskoj je na vrhuncu bila afera Beroš, tj. afera Mali, a zbog okrutne stvarnosti u kojoj živimo (i umiremo) nitko se nije mogao ni nasmijati replikama o političarima ogrezlima u korupciju. Ova je predstava postala tek dokaz kako krhkost smijeha nikada nije bila veća.
No postoje i oni koji znaju kako se boriti protiv te krhkosti smijeha i satire. Kazališni studeni u Zagrebu su spasili gosti iz Crne Gore, Centar za kulturu Tivat u sklopu Gavellinih večeri izveo je Ionescovu "Ćelavu pjevačicu" te se kući vratio s glavnom nagradom ovog uglednog festivala, onom za najbolju predstavu u cjelini. Izvedba njihove predstave bila je večer kazališnog slavlja, onog protkanog sjetom, jer Zagreb je tada vidio zadnju predstavu koju je režirao veliki redatelj Jagoš Marković, prije svoje prerane smrti u rujnu 2023. godine.
Jagoš Marković je "Ćelavu pjevačicu" genijalno preveo na mentalitet Boke kotorske, i sve je u toj predstavi fino ugođeno da kroz remek-djelo kazališnog majstora kojem ime duguje i ova kolumna, pokaže koliko je život sam jedan veliki teatar apsurda. Marković je tekst drame sam adaptirao, ne izostavljajući doslovno ništa, te je za predstavu izabrao glazbu, počevši od "Bokeljske noći" u izvedbi Vice Vukova, dok je dramu "po bokeški" preveo Neven Staničić. Stvorili su beskrajno dojmljivu i toliko zabavnu predstavu na kojoj sam se toliko smijala da se kolega koji je sjedio ispred mene stalno, u nevjerici, osvrtao. Ako mi je ikada trebao dokaz obiteljske povijesti i podatka da su Radovići u 16. stoljeću na Vir došli iz Boke, te sam ga večeri dobila u kazalištu. I zato hvala glumcima: Olgi Odanović, Branku Vidakoviću, Dubravki Drakić, Momčilu Otaševiću, Sandri Bugarski i Branimiru Popoviću. Bili su sve samo ne krhki. •
