Za zagrebački HNK Hamlet je bio naslov visokog rizika, kaže ravnatelj Opere Branko Mihanović. I u pravu je. Djelo Ambroisea Thomasa u Hrvatskoj je bilo nepoznanica. Rizik se ovaj put isplatio. Premijera je prošla sjajno, a potražnja za spektaklom u režiji Michiela Dijkeme bila je međunarodna.
U Zagreb su zbog Hamleta došle dvije velike skupine Slovenaca te pedesetak Nizozemaca!
Ali, kada se preksinoć spustio zastor na petu izvedbu, lijepoj priči došao je kraj. Barem na godinu dana. Za ovu sezonu to je bilo sve.
Neumoljiv repertoar
Ozbiljna kazališta, a zagrebački HNK to jest barem po gotovom planu predstava za cijelu sezonu, ne mogu repertoar mijenjati u skladu s trenutačnom potražnjom. A za to što izvedbi novog naslova nema više krivi su i produkcijski razlozi, kaže Mihanović.
Dobro ih znamo: tiskanje drame, opere i baleta na jednoj pozornici i u jednoj pokusnoj dvorani.
Ponovno pretresanje programsko-repertoarne politike, pa i poslovanja cijelog HNK, opširna je tema za sebe pa ćemo ostati u granicama ovog jednog “slučaja”, i to dobrog i sretnog slučaja.
Utoliko više što Hamlet nije plod slučajnosti, nego namjere koja se nije izgubila do pete izvedbe. Naprotiv!
U prvom redu treba ispraviti nepravdu koja se redovito čini drugim postavama. Premda “reprizni” pjevači ulože jednak trud kao i “premijerni”, najčešće ostaju i bez pažnje i bez slave koju i te kako znaju zaslužiti.
Nakon premijere Hamleta u jednoj je stvari većina nas bila osobito složna: u pohvalama Ivani Lazar u ulozi Ofelije. Ali, toj ocjeni koja apsolutno i dalje stoji valja dodati važnu nadopunu te ujedno za hrvatsku opernu scenu vrlo dobru i sretnu vijest.
Ofelija je bila najzahtjevnija i do sada najvažnija uloga karijere i Gorani Biondić, mladoj pjevačici koja se u nimalo zahvalnom statusu slobodne umjetnice strpljivo probija od manjih prema većim ulogama na sve četiri hrvatske operne pozornice. Do premijerne podjele još nije stigla, ali nakon ove Ofelije apsolutno zaslužuje svu pozornost.
Zahtjevne bravure
Gorana Biondić i svojom je krhkom mladolikošću i glasom koji suvereno vlada svim registrima luđački zahtjevnih bravura te silnom umjetničkom nadarenošću bila čisto utjelovljenje tog nesretnog djevojčeta koje biva kolateralnom žrtvom velike hamletovske tragedije. Njezin je posljednji zamirući pianissimo i odlazak u svjetlo bio vrhunac i te za sada posljednje predstave koju je dirigent Hervé Niquet održao na potrebnoj razini glazbene hipersenzibilnosti primjerene francuskom romantizmu.
Druga svijetla točka koju treba osobito istaknuti jest Davor Radić, naš domaći Hamlet, čiji suveren i vrlo dojmljiv nastup ponovno otvara staro pitanje dovođenja stranih gostiju kojima automatski dopadnu premijere, premda nisu ništa bolji od domaćih pjevača.
Između Engleza Von Bergena i Radića ja bih bez dvoumljenja izabrao našeg pjevača. I to ne zbog patriotizma, nego zbog doprinosa kvaliteti predstave koju vrijedi čuti i vidjeti.
Šteta što se više neće prikazivati! A ni za Orešara više nema ulaznica, nažalost....Puno je veća potražnja od ulaznica. Zar ne bi trebalo izgraditi neko novo kazalište u glavnom gradu? Ili za to nema novaca kao ni za Glazbenu akademiju koja se gradi već 50 godina