Avanturistički roman o mladom francuskom mornaru koji se izgubio na australskoj obali sredinom 19. stoljeća i osamnaest godina živio s australskim domicilnim stanovništvom zaboravivši pri tome i materinski francuski jezik i zapadnjačke životne običaje, uzbudljivi je sadržaj romana “Što se dogodilo s bijelim divljakom”. Autor romana koji je osvojio Goncourtovu nagradu za prvi roman francuski je sudac François Garde, koji je kao službenik francuske države službovao u francuskim prekomorskim posjedima. Tamo se zaljubio u ocean, a valjda i u slobodu. Pa je svoj literarni prvijenac prožeo snažnim osjećajima i prema oceanu i prema slobodi. Roman je objavila uskrsnula naklada Ceres, a s francuskog prevela Nikica Rilović.
Radnja romana doista jest nevjerojatna, premda je u svojim osnovama istinita. Francuski mornar Narcisse Pelletier stvarni je lik, a Garde je svoj roman obogatio likom francuskog znanstvenika Octavea Vallobrunea, zaljubljenika u geografiju, ali i u antropologiju (čak je izmislio i posebnu znanstvenu disciplinu adamologiju) koji se cijelim svojim imetkom i žarom založio za nesretnog Francuza koji je među Aboridžinima zasnovao i obitelj s dvoje djece, da bi se kao “divljak” vratio u civilizaciju, susreo se s francuskom caricom i naposljetku dobio i državni posao, totalno simbolično, na usamljenom svjetioniku. U romanu autor linearno priča dvije priče. Jedna je mornarova i prepuna je iskrenih, gotovo toplih i uglavnom idiličnih sjećanja na boravak s australskim plemenom. Druga je rezervirana za precizno pisana pisma koja znanstvenik šalje predsjedniku Kraljevske geografske akademije izvještavajući ga o događajima u vezi s tajnovitim mornarom. U prvoj priči autor nam dočarava elementarne običaje australskog plemena, a u drugoj običaje uškopljene zapadne civilizacije, pa čitatelj sam može prosuditi koji mu se običaji više sviđaju i koji su moralniji, civiliziraniji, prirodniji, utemeljeniji, pravedniji...
U toj se usporedbi krije i najveća vrijednost ove knjige koja nije samo pustolovna kronika jedne neuobičajene ljudske sudbine, u koju se tako lako možete uživjeti, nego i utemeljena kritika birokratskih i u osnovi strogo materijalističkih društava u kojima postoji snažna teološka indoktrinacija. François Garde otvoreno simpatizira oba svoja glavna lika, kako mornara tako i znanstvenika. Njegov je stil pripovijedanja vrlo jednostavan, pitak i iznimno protočan, pa u ovom romanu mogu uživati i ljubitelji putovanja i nepoznatih svjetova, ali i oni koje muče upravo filozofska pitanja o ljudskom utjecaju na prirodu i ljudskoj egzistenciji. Oba su lika idealisti, svaki na svoj način. Mornar je neobrazovana osoba koja ima snažan poriv za preživljavanjem, ali i potrebu za skrivanjem svojih osjećaja za koje intuitivno osjeća da ih svi ne mogu razumjeti na pravi način. Znanstvenik je pak obrazovan pripadnik višeg sloja francuskog društva, uglađen, ali ne i prilagođen do te mjere da ga se ne tiču društvene nepravde i ljudska svakodnevna zloba. Zalaže se za malog čovjeka izgubljenog na periferiji kolonizatorske velesile, ali i za sve one kulture koje je kolonizatorski sustav tako olako samlio i pretvorio u prah i pepeo uz čitanje crkvenih litanija i oprost od svih grijeha. Na kraju romana znanstvenik, koji i svojim imetkom oporučno želi nestalom mornaru učiniti život lagodnijim, nailazi na odbacivanje vlastite obitelji koja svoju savjest pere niskim objedama.
