Kako je Hrvatska proslavila 125. rođendan Miroslava Krleže? Tako da ga je objesila! Predstava redatelja Zlatka Pakovića u produkciji Montažstroja “Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo” samo je zloslutno podcrtala način na koji se ova zemlja odnosi prema svom najboljem i najznačajnijem književniku.
Tajkuni sa sinkopama
Dobra je to predstava, ona koja nas vraća iskonskom Krleži, onom koji se borio za pravdu, za ideal socijalne jednakosti, ali i predstava koja ostavlja gorak okus u ustima. Gdje je stručni skup u HAZU, gdje su nova izdanja, gdje su “Glembajevi” na engleskom, gdje nove barunice Castelli? Nigdje! Oni nama više ništa ne znače u vremenima kada djeca lektiru pišu tako da na internetu pronađu kratki sadržaj djela, kada je pitanje tko uopće čita Krležu, tko uživa u njegovom kajkavskom kojem je spomenik podignuo u “Baladama Petrice Kerempuha”. A znači nam manje od ništa jer društveno ozračje kaže da je Krleža relikt prošlosti, a sve institucije koje bi to ozračje trebale promijeniti ne rade ništa. Društvo oko nas je takvo da Krleža nikada nije bio jači ni aktualniji jer gotovo sva njegova djela kao da govore o nama ovdje. Ne postoji drugi autor koji je u svoje temeljno djelo upisao lik tajkuna koji mirno gazi (što cestom, što morem) i od tuđih se smrti pred sudom uspješno brani sinkopom, a mi smo živi svjedoci sudskih procesa koji se događaju po špranci – baš iz Krleže.
Treba li onda uopće čuditi što ga kao hrabrog i revolucionarnog pisca, onog koji je uvijek govorio o vrlo neugodnim istinama, redatelj Zlatko Paković na kraju osuđuje na vješanje. Ili, da budemo precizniji, što ga na galge u Pakovićevoj predstavi osudi sudsko vijeće sastavljeno do nadbiskupa Josipa Bozanića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i sudskog zapisničara Zvonka Kusića, predsjednika HAZU.
Vi ste slabo plaćena posluga
Vrhunac je to priče u kojoj se (uz pomoć ventilatora) vijore zastave, “Lijepa naša” pjeva se uz promijenjene stihove, a dodane su joj i bivša jugoslavenska himna, kao i himna NDH, predstava u kojoj je najvažnija riječ – krv, ona u kojoj Krleža publici jasno kaže: “Ja sam proleterski pisac. I nisam nikada zatajio svoju klasu. Vi, vi ste tek građanska posluga. I to slabo plaćena.” I još je Krleža jasniji i jači od toga. Dok mu se tijelo (malena lutkica) ljulja na vješalima, Vili Matula, odličan Krleža, progovara:
“Sretan sam što sam obješen, nikad se više neću vratiti u ovaj pakao gdje je sve bolesno, krvavo i glupo.” I time predstava čini svoj zatvoreni krug jer Paković na samom početku jasno kaže da je ovo predstava o uskrsnuću, jer, za razliku od Crkve, kazalište je jedina institucija u kojoj je uskrsnuće moguće. I tako nam je gost iz Beograda, redatelj koji po svojim predstavama šeta u krvavoj pregači s krvavim nožem u ruci, jasno pokazao što činimo s hrvatskim veličinama.
opet izbljuvak boljševičko udbaškog jugo kružoka Totalno prostituiranje hrvatskog kazališnog prostora.