Dugogodišnje uređivanje Kronika, koje redovito objavljuje Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Tomislav Sabljak završio je brojem o velikom hrvatskom prozaiku Ranku Marinkoviću. U tom oproštajnom broju Sabljak je objavio i vlastiti tekst u kojem se bavi povezanošću Marinkovića s natječajem za kratku priču Večernjeg lista, inače najdugovječnijim, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Za taj tekst Sabljak ima puni legitimitet jer je upravo on polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća nagovorio čelništvo Večernjaka na pokretanje natječaja.
– Ranka Marinkovića upoznao sam u vrijeme dok se o njegovoj knjizi “Ruke” govorilo kao o velikoj književnoj senzaciji. Stanovao je dvije kuće prije mene, na Medveščaku, i bio je kao i ja, stalni posjetitelj Kluba književnika, gdje je bila sjajna kuhinja, gdje se do jutarnjih sati igrao šah i kartalo: remi, preferans i poker (u sporednoj sobi). Jednog dana Marinković me pozvao riječima: “Sused, hoćemo jednu partiju šaha?” i od toga trenutka počinje naše prijateljevanje. Vrlo često igrao je šah s Cvitanom, no ponekad bih i ja upadao u igru, ali nisam bio ravnopravan protivnik. Nikad se nisam usudio Marinkovića zatražiti priču za Večernji list, ali kad smo raspisali prvi natječaj, pozvao sam ga da bude u žiriju, što je i prihvatio – svjedoči Sabljak.
Već od drugog natječaja Marinković je jednoglasno izabran za predsjednika žirija, u kojem su tada bili i Jure Kaštelan, Jozo Puljizević, Danko Oblak i Sabljak kao selektor. Nije dozvoljavao snimanje rada žirija magnetofonom, u diskusijama je znao biti i polemičan, a za njega je kratka priča bila “u prvom redu disciplina, vještina, znanje i sposobnost discipliniranja mašte”. S vremenom se Marinković povukao iz rada u žiriju, a nakon njegove smrti redakcija Večernjeg lista u suradnji s obitelji odlučila je da se nagrada za kratku priču nazove imenom Ranka Marinkovića.
U Kronici piše i Dimitrije Popović, koji je s viškim piscem objavio književno-grafičku mapu “Traktat o ruci”, Ana Batinić piše o zbirci “Ruke” i napose o završnoj noveli “Zagrljaj”, posvećenoj Ivanu Goranu Kovačiću, Daniel Rafaelić piše o vezama Marinkovića i filma, dok Milan Bešlić potpisuje sentimentalni zapis o šjor Ranku. Vanja Budišćak piše o dramatizacijama Marinkovićevih djela u Teatru ITD, a Istvan Polo o drami “Glorija”, a tu je i intervju Dragana Kalajdžića s Marinkovićem iz 1980. godine.
