Otvorenje riječkog izdanja izložbe "Vidljive" u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti zasjenila je akcija #nevidljive pet riječkih umjetnica – Milijane Babić, Branke Cvjetičanin, Tajči Čekade, Nadije Mustapić i Nike Rukavine – koje su, s papirnatim vrećicama na glavi, izrazile nezadovoljstvo koncepcijom postava izloženog u Rijeci. Naime, originalna izložba koja je postavljena u zagrebačkom MSU, u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Muzejem likovnih umjetnosti Osijek, Galerijom umjetnina Split te riječkim MMSU, predstavila je radove više od 90 autorica. No riječka izložba je, kao i ostale koje će uslijediti u Splitu, Dubrovniku i Osijeku, "zbog različitih prostornih dispozicija", najavili su organizatori, morala biti reducirana te su u nju uvršteni radovi tek oko 50 umjetnica.
Međutim, kako naglašavaju naše sugovornice, problem na koji su željele ukazati svojim performansom nije nezadovoljstvo time što neke od njih jesu ili nisu uključene u riječku izložbu, već organizatore prozivaju za nedostatak komunikacije, nepoštivanje radnih prava umjetnica i neadekvatnu tehničku podršku. To je, smatraju, simptom puno šireg problema. Tako su o tome koji će radovi biti izloženi na reduciranoj verziji "Vidljivih" saznale tek putem Facebook najave izložbe, a o planovima izlaganja na drugim izložbama još nisu obaviještene.
Da će putujuća izdanja izložbe biti reducirana u odnosu na integralnu zagrebačku izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti bilo je naznačeno u najavi izložbe na stranici riječkog MMSU. No, je li i na koji to način iskomunicirano s umjetnicama čiji su radovi izbačeni iz postava?
Trenutak u kojem je postalo jasno da ćemo morati reagirati, a kojeg smo se pribojavale jer smo znale kad se otprilike očekuje riječka izložba, dogodio se kada smo tjedan dana uoči otvorenja izložbe u Muzeju suvremene i moderne umjetnosti u Rijeci na društvenim mrežama slučajno naišle na prvu javnu najavu izložbe. Tim smo putem saznale da sudjelujemo ili ne u reduciranoj verziji "Vidljivih", no pitanje sudjelovanja nije bilo niti razlog niti povod za akciju #nevidljive. Zapravo triger je bio izostanak komunikacije. U kontekstu riječke izložbe "Vidljivih", pozicije nas pet #nevidljvih nisu jednake, dvije od nas su uključene, jedna nije, jedna bi tek trebala izlagati u sljedećim edicijama, a jedna je uslijed produkcijsko tehničkih uvjeta i neadekvatnog tretiranja povukla rad s riječke izložbe. Naravno da smo imale i imamo očekivanja u kontekstu Rijeke ne samo zato jer MMSU doživljavamo kao matičnu instituciju i činjenica je da smo u našem gradu i ugošćavamo ovako važnu izložbu, već naročito zbog feminističkog diskursa "Vidljivih".
Gdje se sada nalaze ti radovi koji nisu izloženi u MMSU te jesu li svi radovi, i koji, s originalne izložbe u MSU, ostalih sudionica performansa izloženi i u Rijeci?
Mislimo da individualni slučajevi nisu bitni za ovaj intervju. Možda je dovoljno naglasiti da dio radova nisu dio fundusa muzeja, odnosno naše su vlasništvo, a ne vlasništvo institucija što znači da se u procesu postavljanja ostvaruje bliska suradnja umjetnika, kustosa, tehničkih službi institucija i sl., a kako bi rad bio postavljen na adekvatan način. Ponekad je umjetnički rad performativni čin ili pak prostorna intervencija ili nešto treće i nije uvijek moguće umjetnički rad tretirati kao artefakt koji se može javno predstaviti bez detaljnih autorskih uputa, konzultiranja ili prisustva autora/ica. Radovi iz fundusa nužno uz sebe imaju vrlo detaljne upute o adekvatnim prostorno-tehničkim parametrima koji trebaju biti zadovoljeni da se kvaliteta rada ne kompromitira. Sve navedeno pojašnjava koliko je bilo važno i potrebno s autoricama pravovremeno iskomunicirati mogućnosti izlaganja. Kao što smo već spomenule, potpuno nam je jasno da zbog prostornih kapaciteta nije moguće predstaviti radove svih umjetnica na svim edicijama izložbe, ali tretman i položaj svih umjetnica unutar ovog projekta nije identičan. Raznorodni i jako kompleksni radovi posebno zahtjevni za postav po prvi puta su se prikazivali javnosti i tu onda postoji problem dislociranosti, dostave radova, pokrivanja svih tih troškova opremanja rada, trošak prisustvovanja na otvorenju jer naravno većina autorica nije iz Zagreba. To je samo jedna od razina na koju smo željele skrenuti pozornost.
Ovom akcijom u javnom prostoru zapravo preuzele smo tu odgovornost i izložile se sveopćoj kritici jer problem je nejasan i želimo komunikaciju. Iznimno je teško i zahtjevno u svakom smislu istupiti kao “umjetnica naspram pet institucija’, no našim smo činom htjele poručiti da je tretman kojeg su umjetnice dobile u okviru projekta "Vidljive" na žalost isti kao i tretman s kojim se kao umjetnici/ce susrećemo i inače. U porukama podrške koje smo zaprimile u međuvremenu bilo je i kolega umjetnika koji se identificiraju s točkama koje smo istakle u tekstu za medije, jer naravno problem postoji i izvan okvira rodne problematike. Utoliko nije važno čija se lica nalaze ispod papirnatih vrećica umjetničke akcije i čiji radovi jesu ili nisu prisutni na izložbi. Ali, da, kad je kontekst izložbe proklamativno feministički smatrale smo da tim više trebamo odreagirati.
Izložba “Vidljive” otputovat će još u Split, Dubrovnik i Osijek. Jeste li do sada dobile informacije o tome koji će radovi biti uvršteni ili izostavljeni?
Nismo. Možda su pojedine umjetnice obaviještene, no kao što smo rekle, mi smo o popisu autorica na riječkoj izložbi saznale preko Facebook najave, a o planovima izlaganja na drugim izložbama nismo obaviještene. Ako govorimo o komunikaciji između institucija (kustosica) i umjetnica koje su pozvane na sudjelovanje, do sada nije postojala interna mailing lista niti je pravovremena obavijest upućena umjetnicama o tome tko će u kojoj verziji izložbe biti uključen. No isto tako nismo bile ni obaviještene o popratnim programima koji su se događale u sklopu zagrebačke ili koji se programi planiraju u sklopu riječke izložbe, osim najava upućenih javnosti preko medija. Zato u jednoj od točaka akcije #nevidljivih stoji: “Ako se projekt ‘Vidljive’ bavi temom podzastupljenosti žena u zbirkama, očekujemo sudjelovanje u diskusijama koje uključuju statističke podatke, informacije o politikama fundusa institucija, o problemima financiranja otkupa, očekujemo istraživanja kako radovi autorica dospijevaju ili ne dospijevaju u zbirke, tražimo zagovaranje rodnih kriterija otkupa, kvalitativna istraživanja o iskustvima umjetnica s otkupima, te zagovaranje otkupa recentnih radova umjetnica.” U međuvremenu, i nakon akcije #nevidljive otpočela je i komunikacija s kustoskim timom i dogodilo se prvo službeno obraćanje čitavog kustoskog tima umjetnicama sudionicama internom e-poštom, to stvarno vidimo kao otvoreni komunikacijski kanal za prakticiranje solidarnosti i razmjene među umjetnicama i kustosicama, što bi zaista potkrijepilo koncepciju vidljivosti.
Kazale ste i kako je tijekom trajanja projekta došlo do izmjene same koncepcije i uvrštavanja djela umjetnica koji nisu prisutni u fundusima muzeja. Kako je, prema vašim saznanjima, do nje došlo i iz kojih se razloga ta izmjena ispostavila kao problematična?
To pitanje bi trebalo uputiti kustoskom timu. Nije nam poznato. Ono što je važno istaknuti da je poziv umjetnicama čiji radovi nisu iz fundusu odličan i ključan potez koji ukazuje na nedostatke fundusa, odnosno na drastičnu podzastupljenost žena umjetnica u zbirkama. Široj javnosti nije nužno poznat ovaj stručni kontekst: prema umjetničkim radovima koji su postali vlasništvo muzeja realizacijom otkupa rada institucije se odnose na drugačiji način nego kad izlažu radove koji nisu u fundusu. Ne bave se nužno komunikacijom s autorima, štoviše autori često ni nisu među živima. Tada se prema detaljnoj dokumentaciji o uvjetima postava takvi radovi uključuju u postav ili ne. No kad se izlažu radovi koji jesu vlasništvo autora/ica, komunikacija s autorom/icom je ključna u većini slučajeva suvremene umjetničke produkcije, jer je kontrola i manipulacija prostorno-tehničkih uvjeta dio autorskog rada. Možemo samo pretpostaviti da je do izmjene koncepcije bio isto tako inspirativni trenutak i otvaranje mogućnosti da se institucijama prikaže recentna umjetnička produkcija. Što je zapravo hrabar i entuzijastičan potez jer temom "Vidljivih" pozvali su i prozvali ne samo institucije već i umjetnice koje itekako imaju razloga na sudjelovanje. Ponavljamo, "Vidljive" smo doživjele kao platformu objedinjavanja i okupljanja a posljedično i razgovora o bitnim temama od početnih tema fundusa, educiranja u kontekstu tržišta umjetnina ukoliko isti uopće postoji, razmjene iskustva i različite izlagačke prakse jer naprimjer veliki broj umjetnica okupljenih u "Vidljivima" imaju direktna iskustva ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu i mogle bi pridonijeti diskusijama. Sve do postavljanja transparentnijih i rodno osjetljivijih kriterija za otkupe, da ne govorimo o potplaćenosti i nehonoriranju izložbi ili temi likovne kritike koja je iznimno važna u ovom cijelom “hranidbenom lancu” te suodnosima s medijskim prostorom koji sve više marginalizira istu.
Kritizirale ste i nepoštivanje radnih prava umjetnica poput onog na plaćeni umjetnički rad te putne troškove, neprofesionalan pristup i neadekvatnu tehničku podršku. Možete li mi pojasniti kako su, s vaše strane, izgledale pripreme, suradnja i komunikacija s organizatorima izložbe?
Jedan od permanentnih problema koji se inače ponavlja je loše planiranje budžeta izložbi gdje se prečesto ne uzima u obzir financijska kompenzacija/honoriranje umjetničkog rada. I u ovom se slučaju nisu planirali honorari. Ne znamo za sve slučajeve plaćanja putnih troškova unutar projekta, jer ipak se tu radi o pet institucija koje su među sobom raspodijelile kustoske i organizacijske odgovornosti, no u slučaju riječkog MMSU-a možemo spomenuti da su prilikom otvorenja zagrebačke izložbe riječkim sudionicama obećani djelomično pokriveni putni troškovi koji na kraju nisu bili isplaćeni. Umjetnice su same financirale svoje prisustvovanje na otvorenju. Takve stvari ostavljaju nelagodu i stavljaju nas u poziciju nelagodnog pregovaranja.
S druge strane, to je sustavni problem koji se mora mijenjati jer razina osviještenosti još nije očito doprla do razine prakse. Umjetnici/e u Hrvatskoj ne žive od svog rada i uglavnom kreditiraju vlastitim sredstvima sustave/institucije koje na proračunskim/državnim sredstvima grade svoje programe istih tih umjetnika/ca. S druge strane mi umjetnici/e često pristajemo raditi bez honorara i produkcijskih sredstava upravo zbog problema (ne)vidljivosti. A znamo da vidljivost znači i prilike za buduće mogućnosti financiranja, izlaganja... No, kad pristajemo na neplaćen rad u ime vidljivosti umjetničkog rada, barem očekujemo solidarniji pristup. Zato vjerujemo da je istup #nevidljive bio nužan i da bi možda mogao doprinijeti poboljšanjima u komunikaciji i postizanju ciljeva samog projekta. Zaista vjerujemo da su suradnja, dijalog i tako važna solidarnost, kad je feministički kontekst u pitanju, ostvarivi.
Dale ste naslutiti i kako je ovo tek vrh sante leda što se tiče loših izlagačkih praksi u Hrvatskoj. Koja je osnovna problematika odnosa institucija naspram umjetnica (i umjetnika) u Hrvatskoj?
Postavit ćemo protupitanje u tom smislu. Zašto mislite da u 21. stoljeću postoji potreba da se izložba zove "Vidljive"? Inače temom podzastupljenosti žena i općenito temama rodne i radne problematike su se bavile i bave suborkinje čiji rad pratimo, popis je beskrajan, a koje u različitim segmentima i na različite načine ukazuju upravo na različite ne-vidljivosti. Možda još jednom treba naglasiti, da bi došlo do sustavne promjene u ovu temu se moraju uključiti i institucije što smo smatrale da se dogodilo upravo s "Vidljivima". Nama je jasno da vrlo često ni same ne vidimo problem u vlastitom radu i ophođenju jer je to duboko ukorijenjena percepcija u nas same i u društvene kodekse. S druge strane, očito je potrebno naglašavati da te institucije postoje upravo zahvaljujući radu umjetnika/ca, tako da praksa u kojoj se ne honorira umjetnički rad nije više održiva. Izložba "Vidljive" je dobar korak u tom smjeru a naša reakcija je reakcija da se ne nastavi događati nevidljivost. Žene ženama podrška!
