"kosti i sve"

Luca Guadagnino u eksplicitnom kanibalističkom hororu propovijeda o – ljubavi

Amazon Prime
18.08.2023.
u 11:55

Nove filmove recenzira filmska kritičarka Jelena Ružić

Nakon “Skrivene ljubavi”, jedne od najljepših filmskih priča o odrastanju i sebe-otkrivanju koja je spretno i uspješno, i to unatoč pastelnom koloritu i atmosferi lakoće ljeta, donijela svu teškoću i bol prelaska iz jednog životnog stadija u drugi, teško je pomisliti da redatelj Luca Guadagnino može stvoriti nešto manje nježno od toga. Međutim, s dva filma nakon “Skrivene ljubavi” pokazao je da može. I da mu, štoviše, jako dobro stoji drugi žanr. “Suspiria” iz 2018., inspirirana istoimenim hororom iz sedamdesetih, donijela je iznenađujuće mračnjaštvo s Guadagninovim potpisom zbog čega njegov posljednji uradak “Kosti i sve” i nije toliki šok. Možda nekome tko je preskočio “Suspiriu” i bude, no ako se pažljivije gleda, jasno je da Guadagnino ipak nije mogao pobjeći od tema ljubavi, nježnosti, prihvaćanja, otkrivanja sebe i drugih i svega što je u nekom drugom i lepršavijem svjetlu bilo prikazano u “Skrivenoj ljubavi”.

“Kosti i sve” u najmanju su ruku neobičan film. Riječ je o ostvarenju u kojem ne manjka elemenata tjelesnog horora zbog kojih su trnci i valovi nelagode tijekom gledanja zajamčeni. Istodobno, ispod naturalističkih scena kanibalizma u kojima su kadrovi puni guste, ljepljive krvi, a vonj truleži koji gotovo da se osjeti putem ekrana i bestijalnost protagonista okreće želudac, krije se – iskrena, duboka, bezuvjetno prihvaćajuća, čista i jednom-u-životu ljubavna priča.

Priča započinje in medias res. Upoznajemo Maren (Taylor Russell), tinejdžericu koja već u prvoj sceni odgriza prste drugoj djevojčici. Bježi potom kući gdje je otac ispituje je li opet to učinila... Maren je kanibalica, tzv. jedačica, a zbog njezine neutažive želje za sirovim ljudskim mesom s ocem neprestano, bježeći nakon svakog “incidenta”, mijenja mjesto boravka. Otac je ostavlja na njezin osamnaesti rođendan, a ona se upušta u potragu za majkom, i to s ciljem ne bi li bolje razmjela sebe, a time i svoj teški i bolni osjećaj nepripadanja. Na putu Amerikom susreće Leeja (Timothée Chalamet), mladog dečka koji je također – jedač. Njih dvoje zajedno potom odlaze u potragu za Mareninom majkom...

Ispod kanibalizma stoji slika u kojoj se dvoje ljudi zavoljelo u svojim najgorim verzijama i u kojoj su, koračajući zajedno i zbunjeno, evoluirali iz tih najgorih do pročišćenih, najmirnijih verzija u kojima su naučili iskreno voljeti i sebe, ali i jedno drugo. Sloj je to filma koji je istodobno i krhak i snažno očaravajući. Istina, možda ga je teško jasno sagledati s obzirom na horor i jezu koji su prisutni od prve sekunde. No upravo je najfascinantniji dio filma baš taj kontrast kojim se Guadagnino služi – kroz grozan (grozan u smislu strašan i preeksplicitan) horor tako milo i blago, ranjivo i duboko propovijeda o najljepšoj i najvažnijoj, ali svakako i najfilmičnijoj pojavi – o ljubavi.

1. Bones and All (Prime)

Ljubavni horor, Italija 131 min.

Režija: Luca Guadagnino

Glumci: Timothée Chalamet, Taylor Russell

2. Sedam zima u Teheranu (Rab Film Festival)

Ako se opireš, kriva si. Ako se buniš, kriva si. Ako negoduješ, kriva si. Ako se braniš, kriva si. Ako tužiš, kriva si. Nakon “Sedam zima u Teheranu”, potresnog dokumentarca koji prati priču Reyhaneh Jabbari, koja je u dobi od dvadeset godina osuđena na smrt vješanjem jer je u samoobrani ubila muškarca koji ju je pokušao silovati, čini se da se, nažalost, za žene u Iranu može reći – i ako dišeš, kriva si. Reyhaneh je u zatvoru provela sedam godina i unatoč apelima obitelji, čak i izvještavanju svjetskih medija o njezinu slučaju, ona je pogubljena. Nije još bila napunila 27 godina. Zahvaljujući, kako se čini, glasu Reyhanehine duše, koji je tako stvarno oživljen zahvaljujući naratorici (inače, smireni i ugodni glas naratorice pripada Zar Amir-Ebrahimi koju se mogao gledati i u “Svetom pauku” na lanjskom Motovunu) te svjedočanstvima njezinih roditelja i obitelji, ali i djevojaka koje su također silovane (neke od njih predane su drugim muškarcima od vlastitih očeva), a koji su stali pred kamere, “Sedam zima u Teheranu” postaje intimna priča o jednoj sudbini koja je prerasla u nešto puno veće i univerzalnije.Postala je simbol. Simbol u zemlji u kojoj, pokazuje film, žene još uvijek, nažalost, govore da samoobrana ništa ne vrijedi te da je bolje prepustiti se i biti silovana.

Dokumentarni, Francuska, 97 min.

Režija: Steffi Niederzoll

Glumci: Zar Amir Ebrahimi, Parvaneh Hajilou

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije