Saga o ženskim nesrećama koja premošćuju vrijeme, države, društvene sisteme, boju kože... Tako bi se najjednostavnije mogao opisati roman “O ženama i soli” Gabriele Garcije (Znanje, urednica Lucija Kobić Išgum, prijevod Marijana Valent, 129 kuna), roman koji na svojoj naslovnici ima i svojevrstan programski kredo ove priče, koji glasi: “Čak ni najbolje majke na svijetu ne mogu uvijek spasiti svoje kćeri.” Ova priča neoboriv je dokaz da će majke to pokušati na doista sve načine, pa čak i ubijajući očeve tih svojih kćeri.
Iako su nekim čudnim spletom životnih okolnosti žene koje susrećemo u ovom romanu povezane, njihove su životne okolnosti, ali i nesreće vrlo različite. Baš kao i porijeklo i užasi protiv kojih se moraju boriti. Lepeza likova ide od žena koje teško žive na selima krajnje siromašne Južne Amerike, preko Kube, onih koji su ostali i onih koji su otišli, a koje tek naoko dijeli politika, pa sve do imigrantica koje, s više ili manje uspjeha, najčešće radeći ponižavajuće poslove, grade neki svoj novi život u obećanoj zemlji meda, mlijeka i dolara. Ima i dionica u kojima su glavne junakinje tek djevojčice te su samim tim te sudbine najpotresnije. No još su potresnije one koje govore o otuđenju, o teškim životnim iskušenjima u kojima majke izgube svoje kćeri, i ne znajući kako i zašto.
Te kćeri kao da vuku sve prokletstvo prošlih života cijelih obitelji, tonući u ovisnosti, ali i pokušavajući vratiti se u krilo izgubljenih obitelji. Na žalost, svaki taj put kao da je unaprijed osuđen na propast, pa se uz ovaj roman nameće stara izreka “oteto, prokleto”. Čini se da su prokleti i oni kojima je na početku njihovih života oteta svaka šansa na sreću, zadovoljstvo i mir. Gabrijeli Garciji ovo je prvi roman, a nagrađivana je za svoju poeziju i prozu. Napisan je dovoljno realistično da čitatelj nužno suosjeća s junakinjama, ali i dovoljno poetično da plače nad sudbinama žena za koje je jasno da vode samo u smrt i posvemašnju samoću, možda i goru od smrti.
