Sasvim smo na pragu prvorazredne likovne atrakcije - prve retrospektive djela Julija Knifera (1924.-2004.) koja se 20. rujna otvara u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kustoski rad Radmile Ive Janković i njezine pomoćnice Ane Knifer tekao je uz savjetnika Zvonka Makovića, povjesničara umjetnosti kojem je Kniferov rad pod kožom još od 1970. godine kad je objavio prvu kritiku o njemu.
U malom stanu...
– U Studentskome listu počeo sam tada objavljivati kritike, a Kniferu se svidjelo to što sam napisao. Bila je to umjetnost kojoj sam uvijek naginjao, lišena svake brbljavosti, svedena na srž, na ideju – govori o tome Maković za Večernji list.
– Bili su to meandri u više boja, u zlatnoj, plavoj, crnoj i bijeloj. Meandre je Knifer slikao već deset godina, ali su se ovdje vidjele referencije na meni i Kniferu omiljenoga velikoga Yvesa Kleina, što je bio još jedan razlog za pozitivnu kritiku. Knifer me tada pozvao u svoj mali stan na Črnomercu da vidim što radi i kako radi. Zbližili smo se, otkrili niz zajedničkih tema, a značilo je puno i to što smo odrasli u istom gradu, u Osijeku. No najviše smo razgovarali o umjetnosti – prisjeća se Maković.
Maković se iznimno ponosi izložbom Kniferovih autoportreta iz 80-ih kad je izložio stotinjak gotovo identičnih autoportreta rađenih od 1949. do 1952. godine.
– Kritičari su to smatrali Kniferovim vježbanjem, ali ja sam prepoznao ono što će se u umjetnosti moje generacije nazvati statementom, konceptom. To znači da nije važan slikarski motiv nego njegova ideja, stajalište, izbor. Ja sam se intelektualno, stručno i moralno formirao potkraj šezdesetih kad je nastajala konceptualna umjetnost od Josepha Kosutha do Beuysa, Kleina i drugih. Oni su generacijski bili bliži Kniferu kod kojega je koncept bio važniji od slikanja. Ista načela na kojima je gradio svoje slike i crteže, primijenio je Knifer u svojim tekstovima koje je pisao od pedesetih do smrti. To su takozvani antidnevnici ili “banalni dnevnici”. Naglasio sam to i u monografiji o Kniferu koju su mi prije desetak godina objavili Meandar i Studio Rašić. A pogotovu to ističem sada u retrospektivi gdje sam težište i postavio na tekstualni dio Kniferova stvaralaštva.Otkrio sam da je temeljno načelo ove umjetnosti ponavljanje, a to povezuje i rane radove, autoportrete, i kasne slike i crteže, ali i antidnevnike. Otkrio sam i da je jezik Kniferovih tekstova nevjerojatno sličan tekstovima Joycea, a pogotovu Samuela Becketta, da se pojedini fragmenti iz Beckettovih romana mogu umetnuti u Kniferove dnevnike a da pritom ne bi došlo do nesuglasja! – govori Maković, kažu najveći znalac Kniferova djela. Na retrospektivi u MSU bit će, kaže, izloženo oko 300 djela koja nikad nisu ovdje pokazana. I raspon je dimenzija zanimljiv - od radova velikih tri do šest metara do onih veličine četiri puta pet centimetara, a koji su bili prototip za meandar. Dolaze djela iz pariškoga Beaubourga, iz muzeja Mamco iz Ženeve, iz mnogih privatnih zbirki i iz obiteljske ostavštine, što Maković smatra možda najdragocjenijim materijalom.
Veze s New Yorkom
Nipošto se izložbom ne želi prikazati Knifera kao neshvaćena umjetnika, nego kao onog koji je stasao u Zagrebu pedesetih i šezdesetih i svojim talentom uspio uspostaviti bliske veze s ključnim tendencijama koje su se, kaže Maković, odvijale u Europi i u New Yorku.
– A to je bio radikalni minimalizam i ono što je blisko konceptualnoj umjetnosti – kaže Maković podsjećajući kako je New York na velikoj izložbi prije nekoliko mjeseci otkrio Knifera, gdje je naišao na velik odjek. Kritiku je čudilo kako veliki europski umjetnik nije dosad bio poznat u New Yorku, a riječ je o identičnim poetikama, o statementu, o konceptu...
>> Ana Knifer - Jedinica Julija Knifera omogućuje nam uvid u radove rasute po svijetu
