Gornjobaburci su iskorijenili sami sebe: u svojim vinogradima i maslinicima, dolje uz more, šezdesetih prošloga stoljeća, s pojavom masovnog turizma, gradili su najprije skromne kuće “sa sobama za iznajmit”.
Na karton bi napisali “apartmens”, stavili to uz cestu, turisti bi stali i uselili, uživajući u kupanju. Uslijedile su vile, pa hoteli. Tijekom desetljeća, svi su sišli na obalu. Tako je nastao Babur Donji. Gornji Babur je opustio. Sve kuće su napuštene, ruševine, ruine... Vinograda i maslinika nema. Ulje i vino uvoze.
Sada žive od predivne plaže, od Punte Livo do Punte Desno, od kilometra prekrasna plićaka s kamenim oblutcima, bijelim kao snijeg zimi gore na planini. A more je bistro plavo.
Kako s razvitkom turizma iđe i razvoj kulture, a budući da danas svako hrvatsko selo, koje išta drži do sebe, bilo donje bilo gornje, ima neki festival, makar filmski, tako i Baburci imaju svoj, jedinstven i zanimljiv: “S pismon i glumcima na selu”, skraćeno SPIGNAS. Iako sela zapravo nema.
Ravnatelj Spignasa, rođeni Gornjobaburac, da mu “rodno misto ipak ne umre”, sjajno je osmislio svoj Festival “pod zvizdama”: dovedi u napušteni Gornji Babur pjevače, klape, glumce, monodrame, ali – i pjesnike. Pjesnici su, piše, “predjelo”, nešto kao “uvodna borba” u boksu, “za zagrijavanje”.
Tako je bilo i te večeri u sparnom kolovozu: prvo Pjesnik, s nekoliko recitacija, “koliko publika more otrpit”, pa poznata Klapa, pa – Veliki Pjevač, vrhunac i zvijezda večeri!
Ravnatelj je od Općine i darovatelja isposlovao “iće i piće”. Desno od montažne pozornice, pred napuštenom kamenom kućom, gdje je nekad bio obor za magare i kokošinjac, sada porušen, na priručnom velikom stolu bila je klopa za izvođače, a s druge strane dvorišta susjedne ruine – za sve gledatelje i slušatelje te su večeri bila “jaja s pomidorin” te vina refuzo, bilog i crnog – koliko tko može popit.
Kad je negdje nešto mukte, nema prazna mjesta.
Tako je i te večeri bio popunjen svaki stolac montažnoga gledališta, njih oko četiri stotine, a još su sjedali i po zidićima, po kamenju, svuda okolo.
Do Gornjega Babura je krivudav bivši konjski i kozji put asfaltiran, a parkira gdje tko ulovi kakvu zaravan ili bivši dolac. Ulaznica nema. Zamalo pa čisti komunizam: prinesi koliko možeš, a uzmi koliko ti triba! Daj ti to u vulgarnom kapitalizmu postigni!? Ravnatelj je genij! Ni jedne kokoši, a svi jedu jaja, ni jednog vinograda, a svi piju vino. Ajde razumi!
Pjesnika je Rusula, bivša njegova studentica, Ravnateljeva pomoćnica i ljepotica znana u čitavu Baburskom primorju, dovela do prvog reda: odatle će na pozornicu, kad ga pozovu.
Dok je išao za Rusulom, netko ga je klepnuo po lijevoj ruci. Okrenuo se. Gledalo ga je dobrostivo lice Maloga Kretena koji mu kaže: “Oćemo li, ajde!” i već plješće. Digao ruke uvis, smije se, kao kad se na zabavno-glazbenim priredbama pljeskom prati ritam.
I on je u prvom redu, do prolaza, a do njega je njegov krupni, šutljivi i mrki otac, između sina i žene, sitne i nevesela lica. Upro pogled sebi u noge. Ne sprječava sinovo “animiranje prolaznika”, “dite je, neka ga!” A Mali Kreten bi mlatnuo po ruci svakoga tko je prolazio mimo njih, dizao se i pljeskao, dok se gledalište okupljalo.
Kreten je liječnički pojam, označuje stanovitu duševnu zaostalost, ali i tjelesnu. I ovaj je desetogodišnjak imao za kretene uobičajeno tanke iskrivljene noge, donja usna mu je bila podeblja, kao u Šinjorine Ćunke, čuvene pjevačice koja se nebrojeno puta zaručivala, ali njezine usne su napumpane, a Mali je Kreten od rođenja takav. Donja mu je usna obješena i uočljivo vlažna.
Oboljenje je, kažu, povezano sa štitnjačom u majke... Mali Kreten nije ni govorio posve razgovijetno, ali bio je veseo.
Pjesnik je, znači, nastupio kao “predjelo” i niža vrsta zabavljača. Navikao čitati pjesme na predstavljanju knjiga, za desetak ljudi, za nekoliko stotina njih pred sobom nastojao je primjereno se pripremiti.
I sjajno mu je išlo, u početku. Knjigu je u ruci imao kao podsjetnik. Na dramaturški posebno važnim mjestima napravio bi psihološku stanku. Mali Kreten bi tada uskakao!
Na primjer: Pjesnik je nakon stihova “bez tebe sam pola sebe,/ a s tobom bih cijeli bio” zastao, slušalište utihnulo, čeka se novi stih, ali Mali Kreten ustane, vikne “bio bio” i zapljeska. Neki su se nasmijali, otac je maloga povukao da sjedne, ali – Pjesnika je to smelo.
I tako je bilo nakon svake stanke u kazivanju stihova: mali Kreten, tu, posve blizu pozornice, skočio bi na svoje krive noge, viknuo zadnju riječ koju je čuo i zapljeskao rukama dignutim iznad svoje klimave glave.
“Samo ljubav slavi/ ostalo su varke”, a Mali Kreten ustane te iz puna glasa vikne “farke, farke” i – smijeh publikuma.
Večer se pretvarala u humorističku. “A di ćeš, kud ćeš!? Ne moš mu zabrani da dođe, nije dite krivo!” Ravnateljev je razlog human i razuman. “Nema se tu što zamirit!”
I kad je Klapa pivala, Mali je Kreten bio nestrpljiv.
No, kad je na pozornicu izišao Veliki Pjevač, tada je tek bilo zanimljivo.
Veliki je pjevač, za nastupa Klape, otraga, u bivšem seoskom oboru ili kokošinjcu, potamanio pršut, inćune u maslinovu ulju i – vino, ne zna se koliko svega toga. Sjajno raspoložen i ozaren, stao je s pozornice hvaliti Babur Gornji, Baburce, Festival, Ravnatelja, ljeto, stare napuštene kuće, stabla pokraj pozornice, zvijezde, more, nebo, svemir, a i sama sebe, zapravo najviše sebe i svoje pjevanje.
Veliki je Pjevač na glasu i kao veliki improvizator i nenadmašan šaljivdžija, spreman iznenaditi i svoje kolege glazbenike i slušatelje. Tako je i te večeri bilo.
Svoje je dvije gitare, čas jednu čas drugu, upotrebljavao i kao bubnjeve, šakama, pestima, dlanom, prstima udarao je po njima u ritmu. Klapa je ostala na pozornici, svi su zajedno pjevali najpoznatije napjeve, trenutno “u điru”. Veliki je Pjevač u glazbalo pretvorio čak i sama sebe. I to silno dosjetljivo, slično Indijancima, ispuštao je glasove i krikove, nezapamćeno i neponovljivo uspjelo i duhovito, rukama se udarao po napuhanim obrazima, pa ponovno po gitarama, po jednoj pa po drugoj...
Čitavo se gledalište diglo na noge, podiglo ruke uvis i ritmički pljeskalo; i Veliki Pjevač i Klapa, svi!
U svemu tomu, Mali Kreten je ostao nezamijećen. Zaboravilo se da je to što svi oni sada rade, Mali Kreten radio prije svih njih! Još dok je “Pisnik recitira. I prìja još!”
Nepoznati netko, možda otac mu, sitija se toga, Maloga je Kretena “uhvatija ispod pazuha i izbacija na pozornicu”.
Velikom je Pjevaču preko lica sijevnula zraka nelagode. Međutim, čitavo gledalište se raspametilo u ushitu kada je Mali Kreten stao uz njega i digao ruke, udarajući njima ritam. Svevišnji mu jest uskratio pamet, ali ne i sluh!
Veliki Pjevač se u sekundi snašao i Malom Kretenu još više uvis podigao njegove tanke rukice. Tek tada gledalište je zakipjelo.
Nije se znalo komu se više plješće: Malom Kretenu ili Velikom Pjevaču! Pljeskali su svi svima, samima sebi...
“A, di ‘š, kud ‘š?! Judi smo!”, reče Ravnatelj.
