Teško je na cijeloj svjetskoj sceni danas pronaći izvođača
čiji je glazbeni kišobran dovoljno širok da pod
svoje okrilje primi publiku toliko različitih glazbenih afiniteta kao
što to može - Manu Chao. Ta puka činjenica već i sama po
sebi je dovoljna da ga učini hodajućom legendom, no niti izdaleka se ne
navire u okno vulkana, koji ključa uz zvuke Radio Bemba Sound Systema.
Na početku, bio je stanovao u jednom od zapadnih predgrađa Pariza,
svakodnevna jurnjava za loptom sa sinovima imigranata-radnika iz
obližnje Renaultove tvornice ili sjedenje uz gramofon s pločama Chucka
Berrya i pjesmaricom iz španjolske revolucije. Bili su tu i
disidenti iz diktatura što su šezdesetih godina
poharale Iberijski poluotok i Južnu Ameriku, a koji su sigurno
utočište pronalazili u domu Chaovih - također političkih
izbjeglica iz Francove Španjolske.
Ulični svirač
“Pokušavam što više granica
maknuti, a ne stvarati nove. Nije mi uopće stalo do toga hoće li Baski
imati svoju državu, ali za očuvanje svoje kulture se moraju
boriti”, više puta je naglasio Manu, i sam Bask s
majčine strane. Ta ista ideja jednakosti u multikulturnoj raznolikosti,
koja je oblikovala Chaov svjetonazor od najranije mladosti, utjecala je
i na njegov kreativni izraz - bogati i šareni konglomerat
zvukova među kojima ne postoje granice, ali je svaki od njih uklopljen
u cjelinu uz dužno poštovanje prema svojoj posebnosti.
“Savršeno se sjećam kada sam prvi put čuo punk
rock. Potucao sam se Parizom s prijateljima i slučajno upao na tonsku
probu Stiff Little Fingersa”, nedavno je rekao u intervjuu za
LA Weekly. Četrdesetpetogodišnjak koji pjeva na
šest ili sedam različitih jezika, često ih
miješajući u istoj pjesmi, među svoje direktne utjecaje
ubraja i francusku šansonu, salsu, reggae, ska, alžirski
raď...
Pokušavajući objasniti zašto se Manu Chao s
podjednakim uspjehom obraća tolikim fragmentima naoko iscjepkanih
fanovskih i društvenih subkultura i zašto su
njegovi albumi najočitiji izbor glazbe za tulume širom
svijeta, pojedini kritičari spominjali su spoj poletnog idealizma Boba
Marleya, Dylanove nadrealne poezije i frenetične energije The Clash.
Ipak, očito je da postoji nešto posve jedinstveno
što njegovu kap izdvaja iz bujice izvođača s kojima dijeli
utjecaje i njome opija milijune, jednako u zapadnim megalopolisima kao
i u ruralnim šikarama Južne Amerike, gdje je doslovce
smatran narodnim herojem i revolucionarnim vođom poput Che Guevare.
Dio odgovora sigurno je u njegovoj neposrednosti. Već i na studijskim
albumima Manu Chao zvuči kao ulični svirač koji, umjesto da pati od
perfekcionizma forme, miješa glasove i zvukove ulica, barova
i ceste u psihodeličnu mješavinu preko koje se prelijevaju
nebrušene melodije njegovog divno nesavršenog
vokala.
Jednostavni, ali efektni socijalno i političko angažirani te
ljubavni tekstovi često su obojani sivim bojama, ali uvijek
iz njih izvire nada. Na koncertima to sve eksplodira u masovnu
adrenalinsku fiestu, s Manuom koji neobuzdano skače i viče kao da ga je
netom prije “pravi” frontmen banda izvukao iz prvih
redova i dao mu mikrofon u ruke. On ne pokušava dokazat da
je “kao mi” - on jest mi.
Studio u naprtnjači
Nakon što se 1995. godine razišao njegov kultni
folk-punk band Mano Negra, Manu je nekoliko godina putovao Južnom
Amerikom s ministudijem u naprtnjači i snimao s mnogim glazbenicima i
prijateljima. Djeliće tih zvukova i impresija pomiješao je s
prilično primitivnim kompjuterskim efektima i akustičnom gitarom i
okupi na svom solo prvijencu “Clandestino” (1998.),
zamišljenom kao osobni glazbeni dnevnik putovanja.
Međutim, album je i bez ikakve konvencionalne marketinške
promocije do danas ostvario nakladu veću od 2,5 milijuna
primjeraka diljem svijeta... No, takav golemi komercijalni uspjeh nije
se dogodio odmah: tek nakon drugog albuma “Proxima Estacion:
Esperanza” (2001.) uslijedila je više nego opsežna
turneja koja se sastojala od više neslužbenih nego službenih
koncerata - od siromašnih krajeva Latinske Amerike i srca
zapatističkog pokreta u južnom Meksiku do ljetnih festivala i
antiglobalističkih prosvjeda u Europi. Godinu kasnije uslijedio je i
također vrlo uspješni live album “Radio Bemba
Sound System”, nazvan po njegovu pratećem bandu. U
Sjedinjenim Državama nije previše svirao: “Nisam
htio hrliti onamo. Želio sam ući u SAD s juga, i to se
dogodilo”, izjavio je.
“La Radiolina”, novi album objavljen početkom rujna
ove godine prvi je Chaov “pravi” studijski album u
zadnjih šest godina, iako je u međuvremenu snimio intimnu
šansonijersku ploču “Siberie m’etait
contee” (2004.) sa svim tekstovima na francuskom. Slijede
putovanja i turneje: ne možete li čekati da domaćim promotorima uspije
ponovno ga dovesti - Manu Chao i Radio Bemba Sound System nastupaju 1.
studenoga u Beču...
Put od imigranta iz pregrađa Pariza do umjetnika kojega proglašavaju najznačajnijom rock zvijezdom u svijetu opisuje Aleksandar Holiga
Manu Chao - pod šarenim kišobranom kralja bonga
