- Od prvog filma opsjeda me slika Zagreba kao grada blještavih fasada, ušminkanih ulica, novogradnji koje metastaziraju naokolo, a čim zađeš u neko stražnje dvorište otvara se ne samo estetski mrak već i ljudske devijacije - kaže Dalibor Matanić čiji najnoviji film “Majka asfalta”, drama o ženi koja s djetetom živi na parkiralištu trgovačkog centra u božićno vrijeme, nije slučajno terminiran u ove predblagdanske dane. Kićeni blagdanski konzumerizam igra veliku i važnu ulogu u filmu (čija će svečana premijera biti održana u srijedu, a od četvrtka ulazi u redovnu distribuciju po hrvatskim kinima), pojačava tragediju glavne junakinje, ali puno govori i sam za sebe.
- Oduvijek sam htio snimiti film koji opisuje efekte tranzicije na ovim prostorima, masu ljudi koji bezglavo kupuju, lutaju trgovačkim centrima, koji su im zamijenili domove, i sveprisutno hladno otuđenje. U blagdansko doba ta se slika dodatno pojačava, grad okićen bezbrojnim lampicama postaje prava arena za ljudsku sebičnost i pogubljenost. Iz tog razloga, čini mi se dosta precizno da film otvaramo baš u to doba, vjerujem da ima dosta ljudi koji su shvatili da se tzv. blagdanska idila pretvorila u nešto nakazno.
U medijima se već pisalo da je to film o obiteljskom nasilju: po meni nije tako, mi junake već zatječemo udaljene, a onda se dogodi taj jedan udarac, neočekivan, u statičnoj sceni, čime iznenađenje bude veće. Kako ste vi i suradnik na scenariju Tomislav Zajec sebi postavili u glavama taj dio priče?
- Ovo je prije svega film o sukobu starih vrijednosti i modernog doba. Klasičan brak mora očito proći novu vrstu evolucije u današnjim danima jer je osuđen na propast. Galopirajuća stopa razvoda i razlaza u Hrvatskoj bit će sve veća i veća. Sve to nekako pripisujem pogubljenosti ljudi u tranziciji, otuđenju, fokusiranju na sebe same, snalaženja u nemilosrdnoj eri u kojima se gube humani principi. Isto je tako i s Božićem, blagdanima, nekad jakim simbolom obiteljske povezanosti, danas simbolom kompenziranja obiteljskog davanja kroz nezasitni šoping... Tomislav Zajec i ja htjeli smo smjestiti priču što je suptilnije moguće među mladu generaciju koja pokušava živjeti presliku života svojih roditelja što je u današnje vrijeme laž. Ne pitajte me što je točno istina jer upravo se naš film bavi adaptacijom na nove uvjete u kojima se svi akteri gube… Nekadašnji patrijarhalni mužjak ne može više bubati u glavu svoju ženu koja služi za rađanje djece i održavanje domaćinstva. Događaju se mijene na koje on nije spreman i osjeća strah jer je svjestan da žene malo po malo dižu glavu, postaju aktivne, odlučuju same za sebe, gube se granice između spolova koliko god se to osuđivalo u našim još uvijek primitivizmom ispunjenim krajevima. Tako kad naš muški lik zaleđen u vlastitoj frustraciji očiglednog raspada mladog braka više ne može naći rješenje, poseže za najprimitivnijim rješenjem…
Jako se dobro radilo na atmosferi i s glumcima, koji su odreda odlični: Marija Škaričić, Janko Popović, Krešimir Mikić... Bilo je zamjerki nakon Pule da je trebalo još nešto više poraditi na samoj priči.
- Pričajući s jednim od mentora na scenariju, tvorcem novoga rumunjskog filma, Razvanom Radulescuom, složili smo se da je najbolji put za prikazati materiju, uzeti fragment njihovih života, naglo ući u situaciju gdje se vidi da sve odlazi kvragu i naglo izaći van u trenutku kad se događa katarza i par koji je na početku bio u rasulu ili će naći neku novu formu komunikacije ili će se razići zauvijek. Hladni okićeni grad, ljudi koje zanima samo vlastiti interes okruženje su ove male, intimne obiteljske drame koja u stvari predstavlja krik za onim čistim humanim porivima, porivima ljubavi i iskrenosti koji su pometeni ispod blještavih polica s artiklima na sniženju…
Kakvi su planovi za budućnost?
Vrlo brzo nakon premijere filma krećemo u snimanje novog kratkog filma “Mezanin” s Leonom Paraminski u glavnoj ulozi. Nakon uspjeha “Suše” i “Tuluma” vrijeme je za treći dio omnibusa o skrivenoj intimi mladih djevojaka. Veselim se što idemo snimati u Rijeku, vizualno možda i najljepši hrvatski grad koji na svakom koraku odiše dobrom atmosferom za snimanje filmova.
Zbog većine naših filmova izniklih posljednjih dvadesetak godina, a koji su svojom i temom i kvalitetom bili izrazito loši, suhoparni, nezanimljivi i dosadni, nepravedno sam i Dalibora Matanića svrstala u tu kategoriju. Gledajući prije nekoliko dana po prvi puta jedan njegov film (čak i pomalo uobičajenog naziva \"Volim te\") s neskrivenim oduševljenjem konačno sam ustvrdila da imamo jednog kvalitetnog, kreativnog i nadasve ljudskog redatelja. Od prvog trenutka film vas očara svojom temom, glumom, dubinom i ne možete ga prestati gledati. Vjerujem da je i u ostalim njegovim filmovima takva atmosfera i s radošću očekujem novi njegov film. Bravo Dalibore!