„Yes we can“ - tako glasi na određen način također i moj životni moto i moj apel na sve ostale“ piše u uvodnom poglavlju svoje autobiografske knjige „Mirna – ispod vode, o životu“ najbolja austrijska plivačica hrvatskog podrijetla Mirna Jukić, koju je u četvrtak navečer promovirala u najvećoj bečkoj sportskoj robnoj kući Eybl World-Store, u nazočnosti oca Željka i brata Dinka, prijatelja, plivačkih kolega i predstavnika medija. Knjiga se na 184 stranice i 12 bogato ilustriranih poglavlja bavi životom ove 25-godišnjakinje, koja je, iako već dvije godine ne pliva, u Austriji i dalje u središtu pozornosti.
Pod naslovom „Osobna razmišljanja“ i podnaslovom „Moj život je lijep“ Mirna prvo predstavlja čitateljima od njenog rođenja 1986. godine u Novom Sadu i prvih pet godina življenja u Vukovaru, preko rata i bijega s majkom i bratom iz Vukovara i izbjegličkog života u Zagrebu do svojih plivačkih početaka u glavnom gradu Hrvatske te svađe s Hrvatskim Olimpijskim odborom koja je rezultirala njenim odlaskom u Beč 1999. godine. Mirnina preokupacija Vukovarom, predratnim, ratnim i poratnim koji je nedavno proslavio 20. obljetnicu od svog pada, obilježila je početak i kraj njene knjige, čiji je koautor Martin Sörös.
„Rat? Što je to? Nemoguće za dijete da to razumije. Tako iznenadno, tako tužno. I zašto? Ali Mirna je u međuvremenu pet i pol i shvaća da je sve drugačije. Ništa više nije kao prije. I prije svega: tata… gdje je tata? ………. A rat tutnji. Sve je glasnije. I postaje sve opasnije“, piše Mirna sjećajući se kolovoza 1991. godine. „Uvijek iznova smo bježali u podrum, jer u kući više nije bilo dovoljno sigurno. Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela“… „20. je studeni 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo“, piše i dodaje kako su mama Mirela i otac Željko unaprijed dogovorili da u slučaju da moraju iz Vukovara, odu do poznanika u Novi Sad, opisujući odlazak autobusom s majkom i bratom te brigu za oca koji je ostao u razrušenom Vukovaru.
Roditelji koji u fitness centrima muče djecu
„Bila je selekcija. Ljudi su odvedeni u selo Dalj. Tamo su se morali stati u dva reda. Na jednu stranu Hrvati, a na drugu Srbi“ prenosi očeva sjećanja. Tada je Mirela Jukić refleksno donijela odluku. Oni će stati na stranu Srba – i o mnogim ljudima, koji su taj dan i u taj sat stali na stranu Hrvata, nikada se više nije ništa čulo..“. Mirna je bila presretna kada se je nakon nekoliko dana provedenih s majkom i bratom u Novom Sadu otac Željko, pridružio obitelji. „Odiseja je završila sretno. U Zagrebu“ piše i opisuje svoje prve plivačke uspjehe u rujnu 1996. godine, napominjući kako su krajem 1998. za obitelj Jukić počeli novi problemi. „Upravljanje sportskim kompleksom došlo je u nove ruke, i iznenadno se više ne pušta predstavnike kluba Borovo iz Vukovara da besplatno plivaju u Zagrebu, opisuje spor s tadašnjim hrvatskim Olimpijskim odborom, koji je obitelji Jukić postavio ultimatum ili 14.000 šilinga mjesečno za plivanje ili odlazak iz Kluba Borovo u klub Zagreb.
Mirna piše kako su se nakon sustavnog mobinga u stilu „slavopohlepni roditelji svoj stan preuredili u fitness centar i tamo muče svoju djecu“, roditelji odlučili za Božić 1998. godine za odlazak iz Zagreba. Već početkom 1999. godine Mirna je s obitelji preselila u Beč te je nakon godinu dana uzela i austrijsko državljanstvo kako bi napredovala u plivačkoj karijeri. U Beču je od svoje 13. godine, otkad je njen otac Željko trener bečkog plivačkog kluba Wiena Swiming Club. Posljednji njen nastup bio je u kolovozu 2009. godine na Svjetskom plivačkom prvenstvu u Rimu.
Jukić je u karijeri bila tri puta najbolja sportašica Austrije (2002. 2008. i 2009.godine). Na velikim je natjecanjima osvojila ukupno ukupno 22 medalje, pet zlatnih, devet srebrnih i osam brončanih. Peterostruka europska prvakinja osvojila je i olimpijsku broncu na 100 metara prsno na Olimpijadi u Pekingu 2008. godine. O svim tim postignućima i doživljajima koji su obilježili njen život i karijeru piše u poglavljima pod naslovima „Druga šansa – Stvaranje egzistencija u Austriji: Novo okružje, novi jezik i početak plivačke karijere“, „Put najvećeg otpora – Da je moj otac uvijek bio samo ljubljeni tata, ne bi nikada mogla postati vrhunskom plivačicom“, „Mi smo nepobjedivi – Gen uspjeha i recept uspjeha: Ništa ne može razdvojiti obitelj Jukić“, „Dan poslije – Život bez zlata, srebra i bronce. Povlačenje, prva velika ljubav i sada još veće pitanje: Što sada?“, „Udarci – Druga strana (sportskog) života“, „Sloboda mišljenja Mirne Jukić – Obitelj, politika, doping, domovina,, mediji itd.“, „Svjetlo pozornice – sportska, plesačka, medijska zvijezda“,, „Pošta za Mirnu – Pisma prominentnih osoba i sportaša o Mirni“. „Moje najdraže slike“, „ Nakon 20. godina – povratak u Vukovar“ i „Zahvala“ svima koji su joj pomogli da postane ono što je danas.
Austrija me prihvatila kad me Hrvatska odbacila
Na kraju knjige Mirna opisuje Vukovar nakon 20. godina od njegovog pada, konstatirajući: „Vrijeme nije zaliječilo sve rane. Barem ne, unutar tih 20 godina“. Na dvojbu da li sve zaboraviti ili ne, piše: „Vjerojatno se sve to uopće ne želi zaboraviti. A i ne smije se. Obitelj Jukić je uspjela, ponovno se ustati. Podići se iz ruševina. Obitelj, koja nije imala šansu i to je iskoristila. Tisuće drugih nisu imali takovu mogućnost. Oni se ne mogu više podići. I ne mogu više putovati u prošlost . Protiv zaborava… Na promociji je rekla da joj u Vukovaru žive djed i baka po majci i da ih posjećuje jednom do dva puta godišnje. Dodala je kako je svoja sjećanja o Vukovaru pisala s tugom u srcu i suznih očiju.
Govoreći o svojim sportskim uspjesima istakla je za Večernji list da je sretna da ima dvojno državljanstvo i na neki način dvije domovine.
– Zahvalna sam Austriji, na svemu što je učinila za mene, pruživši mi priliku kad me je Hrvatska odbacila – dodala je. Istaknula je kako je knjigom podvukla crtu ispod svoje sportske karijere i napravila bilancu svog dosadašnjeg života, te da je trenutno sve svoje snage usmjerila na to da uskoro završi studij publicistike i komunikologije u Beču i nađe neki zanimljiv posao. Na upit da li će ga tražiti i u Hrvatskoj, Mirna Jukić, koja nikada, unatoč austrijskoj putovnici nije skrivala da je njeno srce ostalo vezano uz Hrvatsku, odgovorila je da je za sve moguće i kako ništa nije isključeno.
O svom privatnom životu nakon prekida veze s najboljim austrijskim tenisačem Jürgenom Melzerom, čije fotografije također krase njenu knjigu u izdanju Wolfganga Drabescha, nije željela govoriti. Za odabir naslova je rekla da je simboličan, i kako igrom riječi u drugom dijelu, zapravo upućuje na „Mirnino preživljavanje“.
