Nakon što je prije godinu dana zatvorio vrata zbog pandemije, a potom i potresa, Hrvatski školski muzej prebacio je aktivnosti u virtualno okruženje, u kojemu se ističe njihov blog sa zanimljivim tekstovima iz povijesti hrvatskoga školstva.
Jedan od njih je onaj o pravilima ponašanja učenika u 19. stoljeću, zanimljiv u usporedbi s 21. stoljećem i nastavom na daljinu koju su učenici, osobito tijekom prvog lockdowna dok su se svi još prilagođavali, mogli pohađati u pidžami, s mobitelom u ruci, žvakom u ustima, šalabahterima na testu, kućnim ljubimcem u krilu. Kakva god bila školska pravila učenici ih najčešće doživljavaju prestrogima, a profesori preblagima. Tekst Kristine Gverić iz Hrvatskog školskog muzeja pokazuje kako je to izgledalo krajem pretprošlog stoljeća i kako ondašnjim učenicima nije bilo nimalo lako.
"Zakoni su bili iznimno strogi i disciplina je morala biti na visokom nivou. Učenici nisu bili pod budnim okom učitelja samo unutar školskih zidova već se njihovo ponašanje pratilo i izvan škole, na ulici, u crkvi", ističe se u blogu.
Danas nezamislivo tjelesno kažnjavanje dopuštalo se u slučaju većih moralnih prijestupa, primjerice radi "tvrdokorna laganja, drzovite upornosti, prostačine i krupne nećudorednosti te kada se sva druga dozvoljena disciplinarna sredstva pokažu kao bezuspješna." Takve su kazne bile raznolike, od udaraca po dlanu brezovom šibom do klečanja na kukuruzu, pa čak i batinanja, ali nisu se koristile zbog slabih rezultata u učenju, izostajanja, niti na djevojčicama.
Kako se objašnjava, svrha tjelesnog kažnjavanja bila je strahom od kazni zadržati učenike pri dužnostima, odnosno kod onih dobrih i poslušnih spriječiti mogućnost pogoršanja ponašanja.
Ono što je danas također rijetkost, roditelji su sami prijavljivali svoju djecu učiteljima i zahtijevali izvršenje prigodne kazne za neposluh, Postojala je i Sramotna knjiga, u kojoj su upisane kazne, prijestupi i imena kažnjenih učenika, a najčešći su bile "tučnjave, ulične skitnje, sramotne radnje, kletve, čupanje djevojčica za kosu, razbijanje, gađanje kamenjem, krađa, neurednost, pušenje."
Ta ih je, zbog boje korica tzv. crna knjiga, s vremenom počela i štititi - njezinom provjerom kod školskoga nadzornika željelo se spriječiti pretjerano strogo i nehumano kažnjavanje učenika.
Učenike se znalo i pohvaliti, ali ne prečesto "da pohvala ne izgubi svoju vrijednost", a imena pohvaljenih učenika zapisala bi se u Zlatnu knjigu, koju su zvali i Počasna.
Na blogu su izdvojeni neki od zapisa o uputama za ponašanje, primjerice, "od kuće neka učenik podje za dobe i neka se putem u učionu nigdje nezadržava, da tamo može prispjeti na odredjeno vrieme", a ako iz zakasni ne smije lagati o razlogu kašnjenja "nikada i u nikakvih okolnostih."
Saznajemo i da "u školsku sobu ima učenik stupiti gologlav i pristojno pozdraviti sve, koje je u njoj našao, zatim odložiti na odredjeno mjesto svoju odjeću i jestvine, ako si je kakvih za objed ponieo", a strogo je zabranjeno u učionici "vikati, drugove mà kojim načinom uznemiravati, po sobi i po klupah skakati, oko tople peći i na prozorih stajati, a i vodu piti, kada su ugrijani."
Neki su savjeti i korisni za pravilno držanje: "Pomakni stolicu tako blizu ili čak ispod stola, da njezin rub bude samo malo centimetara udaljen od tvog uspravnog trupa i da ti noge dođu ispod stola. Pazi da ne nasloniš prsa na sto. Prsa van! Drži tijelo uspravno. Krsta unutra! Nemoj primicati noge k trbuhu, niti ih prebacivati jednu preko druge, a nemoj opet ni da ti prosto vise.“
Izostanci, odnosno "zanemarene ure", morale su se ispričati u roku od osam dana, a bezuvjetno se opravdavao izostanak iz škole, među ostalim, u slučaju “zločesta vremena“: oluje, nevremena, neprohodnih putova za vrijeme zimskih mjeseci, pa čak i u slučaju velikoga siromaštva (nedostatka obuće i odjeće).
I nakon odlaska iz škole učenici se moraju ponašati pristojno, "tiho i čedno; neka putem nikomu ničim nedosadjuju, svakoga starijega pozdravljaju, a medju sobom neka budu i izvan učione onakovi kakvi imadu biti u učioni." Osobito se ističe da se na putu do kuće učenici ne smiju jedan drugome rugati zbog kazni koje su možda dobii taj dan u školi.
Ovisno o nedjelu kazne su gradirale od lakših prema težima - od toga da učitelj pokudi učenika oštrim pogledom ili opomene strogom rieči, preko stajanja u klupi na svojem mjestu ili izvan klupe, do ukora, loše ocjene iz ćurorednosti i isključivanja s nastave. Prijestupi današnje djece nisu u suštini bitno drugačiji, u kontekstu uobičajenih nepodopština - od stvaranja buke do izostanaka, no u skladu s vremenom su 'osuvremenjeni', a neki od njih prikladniji kriminalističkom filmu nego školi.
Prema Pravilniku o kriterijima za izricanje pedagoških mjera danas se učenika može kazniti, među ostalim, za nedopušteno korištenje informacijsko-komunikacijskih uređaja, konzumacija psihoaktivnih sredstava, kockanje i klađenje, iznuđivanje, krivotvorenje ispričnica ili ispitnih materijala, poticanja grupnoga govora mržnje, unošenje oružja, provale.
Pedagoške mjere za takvo ponašanje u rasponu su od opomena preko ukora do preseljenja u drugu školu (za osnovne škole) ili isključivanja iz škole (srednje škole). Prije izricanja mjere učeniku mora omogućiti savjetovanje i izjašnjavanje, a roditelj mora biti informiran o neprihvatljivom ponašanju, načinu prikupljanja informacija, prikupljenim informacijama.
Još jedna velika razlika današnjeg i tadašnjeg školstva je 'dress code', danas je ona izraz kreativnosti ili pripadnosti određenim subkulturama, dok se u drugoj polovini 19. stoljeća, osim o čistoći odjeće, osobito vodilo računa o tome da se djecu ne oblači kao odrasle.
Časopis "Na domaćem ognjištu" savjetovao je majkama da ne dopuštaju kćerima u mladoj dobi nošenje steznika i izbjegavaju "kićene dječje haljine", a da kod dječaka paze "da im se odijelom prerano ne poda vid odrasla mladića“.
"Dijete neka ostaje i osjeća se što dulje može djetetom. Ne odijevaj dakle djecu odijelom, koje dolikuje odraslima, ne kiti ih, ne upozoruj ih na tjelesnu im ljepotu, neka uče cijeniti zdravlje, a za svoju ljepotu ne trebaju da znaju tako dugo, dok će umom svojim podređivati vrednijoj i trajnijoj ljepoti svoje duše", preporuka je iz 1901. godine koju je podjednako važno čuti i danas.
