Teško se sjetiti kada je Satiričko kazalište Kerempuh posljednji put tako moćno zakoračilo u novu sezonu. Ovog puta s prvom ovosezonskom premijerom u rukama imaju veliki hit, predstavu za koju će se zasigurno tražiti ulaznica više. Riječ je o komediji "Subota, nedjelja & ponedjeljak" koju je napisao Eduardo De Filippo, talijanski pisac, redatelj i glumac, koji kroz priču o odnosima u jednoj (tipično talijanskoj obitelji) govori o društvu, ali i o svima nama.
Prema prijevodu Branke Rakić djelo je dramatizirala Željka Udovičić Pleština, poentirajući na neprolaznosti teme. Komedija napisana 1961. godine ovdje samo u blago stiliziranim kostimima (Marita Ćopo) govori o tim godinama jer posve je jasno da to može biti i neka aktualna obiteljska priča, samo bi traume logora Drugog svjetskog rata (koje su važne za jedan sporedni lik) trebalo zamijeniti logorima iz devedesetih. Na toj općoj prepoznatljivosti inzistira redatelj Paolo Magelli jer njega istinski zanima položaj žene u jednoj obitelji, ali i u društvu, te nas ovom predstavom jasno pita kako je moguće da se do naših dana gotovo ništa nije promijenilo. Zbog tog vremena koje stoji ova komedija, kojoj se na trenutku publika smije od srca, zapravo nosi važne poruke o partnerstvu, braku, poslovima, smjeni generacija... te – ono najvažnije – o komunikaciji koju je tako lako izgubiti čak i u najintimnijem okruženju.
U središtu priče ovdje su supružnici čija su djeca odrasla, iako je samo jedan sin otišao svojim putem, posao i prihodi stabilni... No, tome treba dodati i pridružene članove šire porodice, od kojih su najvažniji njen otac i njegova sestra... Svi oni žive u zajedničkom kućanstvu, a složenosti međuodnosa pridonosi i služavka, koja u taj kaos unosi i kompliciranu obiteljsku situaciju s kojom se sama bori. Sve počinje jedne subote, kada počinju pripreme za nedjeljni obiteljski ručak na koji su pozvani i gosti, kulminira na tom ručku, što dovede do katarze koja finale ima u ponedjeljak ujutro, prije nego što se svi raziđu za vlastitim poslovima. Reklo bi se: prokletstvo vikenda, muke koje donosi vrijeme kada su ljudi upućeni jedni na druge.
Paolo Magelli, naravno, razumije talijanski mentalitet (i temperament) same priče, ali mudro ne inzistira na njemu jer i u Hrvatskoj je sreo supružnike koji se više ne razumiju, djedove "zaljubljene" u sve što rade njihovi unuci... Najveći posao Magelli je ovdje odradio s glumcima i time dobio kompaktan glumački "stroj". U potpunosti je poništio dojam iz nekih drugih predstava ovoga kazališta, čiji je glumački ansambl sastavljen od velikih individualaca, pa se pokatkad čini da svatko vozi nekim svojim tračnicama. Ovdje nema odstupanja, sve su "tračnice" čvrsto zadane i sve voze oko Linde Begonje. Od trenutka kad na samom početku predstave prvi put izgovori riječ "ragu", jasno je da je ona motor ove predstave. Do kraja predstave još je jasnije da ona "vozi" na mlazni pogon, a upravo međuigra svih ostalih s tako razmahanom glumicom, koja ostaje precizna u svakoj gesti i svakoj emociji, srž je ove predstave. I to je zapravo velika sreća za samu glumicu, cijeli ansambl, ali i kazalište, jer upravo je takvih sočnih (i moćnih) ženskih uloga u satiričkom i komičnom teatru – najmanje.
Naravno da Magelli to jako dobro zna te je oko Linde Begonje postavio čvrste "stupove" na koje se ona može osloniti, u prvom redu Dražena Čučeka u ulozi njena ljubomornog i distanciranog supruga (dijalog o počecima njihove veze vrhunac je predstave, trenutak koji komiku i satiru uvlači u sam život) te Hrvoja Kečkeša kao razmetljivog, ali dobrodušnog susjeda. Uz njih odlične su glumačke dionice Vilija Matule, Mije Anočić-Valentić, Anite Matić-Delić te eksplozivnog Marka Makovičića, ovdje zaduženog za commediju dell'arte.
