Knjiga Hercegovac s razlogom zbirka je tekstova što su pod tim krovnim nazivom objavljivani na mostarskom portalu dnevnik.ba (ranije pincom.info). Ovim kolumnama dodano je i nekoliko putopisnih tekstova objavljenih u godišnjaku Ogranka Matice Hrvatske Grude, te, kao prilog, jedna kratka ratna priča iz istoga zbornika.
Tekstovi u knjizi poredani su uglavnom kronološkim redom svoga nastajanja, od prvoga u jesen 2006., do zadnjega u jesen 2012. godine. Neposredni povod za pisanje prvoga teksta (Da Željka Komšića nema, trebalo bi ga izmisliti!) bila je do tada neviđena prijevara na izborima za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Općenito, pritisnuti sudskim procesima za ratna događanja i kasniji pokušaj uspostave samouprave, Hrvati (osobito njihovi politički predstavnici) su gotovo nijemo promatrali sustavno urušavanje ionako neravnopravne ustavne pozicije. Ovi tekstovi htjeli su protresti uspavanu i uplašenu hrvatsku javnost u Bosni i Hercegovini; htjeli su iznova probuditi nadu u dostižnost ideala stvarne nacionalne jednakopravnosti, nasuprot onoj lažnoj koja je tom narodu i toj javnosti uporno i podmuklo podvaljivana s raznih strana.
Ivan Šimić rođen je 1964. godine u Dragićini pored Gruda. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Grudama, a u Splitu je 1989. diplomirao na FESB-u. Po povratku u svoje mjesto, kratko vrijeme radio je u srednjoj školi. Pred sami rat sa skupinom prijatelja pokrenuo je lokalnu radijsku postaju. Nekako u isto vrijeme u mjesečniku Hrvatska gruda objavljeni su i njegovi pisani „rani radovi“. Nijedan od ova dva kratka izleta u novinarstvo enciklopedije i leksikoni iz nekoga razloga nisu zabilježili. Poslije rata, pa sve do danas, vodi malu privatnu informatičku tvrtku u Grudama. Oženjen je i ima četvero djece.
- Knjiga za one koji Hercegovinu i Hercegovce vole, a još više za one koji ih ne vole!
- Političke analize, putopisi i jedna potresna ratna priča!
- Herceg-Bosna: Kakva, kolika i zašto?
- Bosna i Hercegovina: Kakva uopće?
- Tekstovi koje se po portalima čekalo u redovima!
- Treći entitet kojega će svi voljeti!
Neki citati iz knjige
''Spavao sam i s ružnijima, ali vidio sam u životu i puno ljepših, otprilike ovim riječima moj kolega obično prokomentira neumjerene pohvale ljepoti neke žene s naslovnice, neke glumice, manekenke ili pjevačice. Tako nekako bih i ja opisao tekstove profesora Mile Lasića: pisao sam i gore tekstove od njegovih, ali čitao sam i puno boljih. Opširne političke eksplikacije što ih Lasić neumorno izlaže u intervjuu prenesenom prije par dana i na portalu dnevnik.ba, samo su potvrdile taj moj stari dojam.“
''No, svim fundamentalno nepravednim državama i njihovim još gorim zakonima ipak jednom dođe kraj. Ako današnja država Bosna i Hercegovina - taj svojevrsni ménage à trois u kojem se više ne zna tko koga i tko s kim - želi imati priliku za opstanak, ovakvim drskim poigravanjima sa samom njenom prirodom mora doći kraj! U protivnom, Bosna i Hercegovina bit će država, dok bude bila, stalnih političkih i nacionalnih sukoba i netrpeljivosti, država s blokiranim političkim sustavom, gospodarski nerazvijena i stagnirajuća, nepravedna država osuđena na propast.“
''Da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini i ne želi „treći entitet“, ako ima i ako će biti Republike Srpske, zar uopće više trebamo raspravljati o ustavnom master-planu, počnimo se baviti detaljima.“
''Rovovska bitka pristalica ovih dviju koncepcija (teritorijalna i institucionalna konstitutivnost) među Hrvatima traje od samog početka preslagivanja na „zapadnom Balkanu“. Umjesto da se toj sudbonosnoj, gotovo hamletovskoj dilemi prilazi hladne glave, po mogućnosti bez predrasuda i, napokon, vjerujući kako svi koji o tome razmišljaju, raspravljaju i pišu to rade iz najboljih pobuda, najčešće smo svjedoci neargumentiranoga etiketiranja.“
''Plošna i utoliko pogrešna slika koju o bošnjačko-hrvatskom sukobu (jer o bošnjačko-hrvatskom sukobu se ovdje i radi, za Srbe je svakako rezervirana posebna uloga u cijeloj toj stvari) pokušavaju stvoriti Jeleč i jeleči, slika prema kojoj su Hrvati isključivi krivci za te sukobe a njihovi onovremeni politički zahtjevi nelegitimni, neodrživa je i štetna za dugoročne odnose Bošnjaka i Hrvata. Nastala je na temelju tendenciozno posloženih uzročno-posljedičnih veza i smiješne premise da ijedan ustavni model za višenacionalnu državu može biti unaprijed smatran manje legitimnim od drugih.“
''Teško je, možda još teže, vjerovati u dobre namjere onih koji o hrvatskim pogreškama govore s nekom demonskom nasladom, uvijek pod krinkom istinoljubivosti i nekakvoga „imperativa suočavanja s prošlošću“. Nimalo lakše nije niti vjerovati onima koji uživaju konstruirati hrvatske „udružene zločinačke pothvate“ ili takve konstrukcije podržavati.“
''Još od ranije sam znao da su politički stavovi fra Petra Jeleča uravnoteženi kao crijevna mikroflora u čovjeka s kroničnim probavnim smetnjama, ali s ovom zadnjom masovnom kriminalizacijom neistomišljenika nadmašio je samoga sebe. Aferim, fratre!“
''Poput onog magarca koji, našavši se između dva plasta, nije znao razriješiti knjiški mentalni konflikt dvostrukoga privlačenja (na kraju je, kažu, tu i uginuo), ili one naše vječne muške dileme između crnih i plavih, mene razdire još jedna sasvim životna dvojba: ja bih kao htio biti i demokrata, i nezavisan, i slobod(oum)an, a s druge strane ne mogu se oduprijeti služenju nekim višim ciljevima. Po onoj narodnoj, htio bih 'i jare, i pare'.“
''Ne stranka nego pokret, neki hrvatski pokret za treći entitet (HPTE), kad ga bude, lišen bilo kakvog šovinizma i isključivosti, mora objasniti (prvenstveno Bošnjacima) da je država Bosna i Hercegovina moguća jedino kao trojedina zajednica njenih konstitutivnih naroda. Insistiranje na unitarnoj, građanskoj državi ili zadržavanje postojeće dvoentitetske, voda je na mlin dezintegracije i neizbježno će voditi daljnjem udaljavanju nacionalnih zajednica.“
''Možda je usporedba Hercegovine s Pijemontom ponešto nategnuta, čak nategnutija od one sa Sicilijom iz jednog drugoga teksta, ali mi nekako godi o svom širem zavičaju misliti kao o nacionalno (dapače, geostrateški) važnom komadiću planete Zemlje. Kad bih se odrekao ove analogije, propalo bi mi i retoričko pitanje „kako je zamalo (po)pušio hrvatski Pijemont?“, to bolno pitanje koje planiram, čim se iz seoskoga piskarala prometnem u slavna pisca, promovirati u naslov neke svoje buduće knjige, možda i bestselera, nikad se ne zna.“
''Začuđujuća upornost da se BH Hrvate promatra, politički i valjda nacionalno, kao nekakav mehanički zbroj dvaju inače nespojivih entiteta – s jedne strane hercegovački Hrvati, zadojeni „primitivnim nacionalizmom“ i separatizmom, i s druge strane bosanski katolici, dobre komšije i uzorni bošnjani - ovih dana izgleda ustuknjuje pred „stanjem na terenu“, pred životom samim.“
''Kad sam na tramvajskom stajalištu u Sarajevu – tom naseljenom mjestu od kojega mi ima dražih, ali kojem, da mu je još skinuti stoljetne naslage političkih zabluda, ne bih mogao odreći stanoviti šarm - prepoznao Milu Stojića kako nehajno sjedi i čeka prijevoz, bilo je već oko podne, jedan sat.“
''A onda iznenada, „ni od kog iz dubine gledan“ rekao bi Cesarić, dok „oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari“, u prvi mi je plan izbio Paragvaj. Što god vi mislili o meni, ne radi se samo o onim sisama. Da ne bi poslije bilo rekla-kazala, svoj ću motivacijski sklop analitički razložiti: neću poreći da dijelim planetarno oduševljenje onim što nam je nesebično pokazala zanosna Paragvajka, stanovita Larissa Riquelme, ali mom tehničkom oku jednaku je pažnju zaokupila sudbina onog mobitela, zacijelo zadnje generacije, onako jadnog i bespomoćnog.“
''Tko je normalan prije samo deset godina, u vrijeme kad sam se u Neumu dočepao dopusnice za upravljanje malim brodicama, dok mi se još smiješila karijera kakvog-takvog hercegovačkoga tajkuna, tko je dakle imalo normalan tada mogao pretpostaviti da će moj boravak na Jadranu danas, u ljeto ove 2010. godine, proteći tako nezapaženo. Nigdje kamera i paparazza, nigdje crvenoga tepiha, ništa od luksuznih jahti i skupih hotela. Više se ni sam ne sijećam što mi se za polaganja ispita, u mom poduzetničkom zanosu, činilo tiješnjim: skučeni hercegovački akvatorij ili, u skladu valjda s tipično muškom opčinjenošću dužinom, 12-metarsko ograničenje za brodice kojima ću smjeti upravljati?“
''Jergovićeve knjige, poput mnogih drugih uostalom, nisam čitao. Ne odričući im na slijepo moguću čisto literalnu vrijednost, s obzirom na zadrto isključive i katkad baš zločaste političke stavove, što ih sveudilj zna iznositi u novinskim tekstovima koje sporadično pratim, sve mi se čini da bih mu čitanjem cijelih njegovih knjiga učinio preveliku i nezasluženu čast.“
''Upozorit ću vas odmah na početku: u likovnu se umjetnost razumijem slabo, kao „kenjac u kantar“ otprilike, pa stoga ne uzimajte moje preporuke ili zaključke u ovom tekstu pretjerano ozbiljno. Nikako ne onako ozbiljno kako inače uzimate moje stavove o većini drugih područja ljudske djelatnosti. Kad vam ja štogod tumačim o medicini, ekonomiji, tehnologiji ili geopolitici, možete biti sigurni da se radi o krajnje kompetentnim tvrdnjama, možete me slobodno i bez straha i citirati u raznim prigodama, ali moje znanje baš o likovnoj umjetnosti je, priznajem, prilično oskudno.“
''Hillary se očekivano najviše zadržala na mojim stavovima o Bosni i Hercegovini. ''Jednako nepovjerljiv i prema Sarajevu i prema Banja Luci“, napisala je na početku poduže analize. Ipak, kroz cijeli tekst prostim okom može se uočiti stanovito razumijevanje, gotovo simpatije za većinu mojih stavova. Hvala Bogu da su žene na čelu State Departmenta već drugi mandat (slično je, naime, o meni pisala i bivša državna tajnica Condoleezza Rice, što je također objavljeno na WikiLeaksu). Možda će izgledati kao hvalisanje, ali ne mogu ne primjetiti da, upravo kao žene, očigledno nisu odoljele tom mom čuvenom šarmu kojega često znam upotrijebiti u političke svrhe. Uostalom, nisu one prve kojima se to dogodilo. Kad bih znao da moja supruga neće ovo pročitati, mogao bih vam ovdje cijeli dan nabrajati.“
''Površan i nedovoljno posvećen promatrač naših prilika mogao bi pomisliti, pogrešno naravno, kako mene bez zadrške veseli svojevrsna nova „diferencijacija“ na hrvatskoj intelektualnoj sceni u Bosni i Hercegovini, onoj bosanskoj i sarajevskoj uglavnom. I da ste htjeli, kao što poznajući vas niste, teško ste to mogli ne primijetiti: takozvana „otvorena pisma“ i teatralna istupanja iz članstva kojima svjedočimo, dobro su odabrana forma komuniciranja s javnošću. Ma, veseli ona mene, ta diferencijacija, međutim ne ushićuje, samo veseli, jer mi se čini da se ponegdje radi o običnoj naknadnoj pameti upravo onih koji su već odavno morali ustati protiv stereotipa i „povijesne istine“ proizvođene u Sarajevu u zadnjih dvadesetak godina. Neki od njih su znali čak aktivno pridonositi toj proizvodnji.“
''Da se na kraju malo poigramo socijalističkim radničkim credom: može se unitarističkim zanesenjacima činiti da su osmislili uspješan model za ostvarenje svojih ciljeva, ali ne mogu oni nikada toliko malo držati do ustavne i stvarne jednakopravnosti Hrvata u ovoj državi, koliko malo mi tu i takvu državu možemo voljeti. A država koju ne vole njezini ljudi, da joj je stotinu nakaradnih ustava i „međunarodnih zajednica“, osuđena je na propast.“
''Kad u Rimu i Vatikanu kažu pensiamo in secoli, jasno je što time žele poručiti: nama nije do kratkročnih ciljeva i probitaka, do instant slave i jeftina ovozemnoga blještavila, naše poslanje nije od ovoga svijeta. Valja priznati kako u povijesti Crkve možemo pronaći mnoštvo dokaza postupanja usklađena s ovom maksimom, međutim (i na žalost) puno je i slučajeva u kojima se pokazalo da ta višestoljetna mudrost zna napraviti krupne pogreške, neke baš kardinalne i sa – po rimsku Crkvu - dalekosežnim negativnim posljedicama.“
''Hrvati su vam baš neka čudna sorta. Tuđe nam sve dobro, a naše vlastito uvijek nekako nedostojno slave. Te rekla Hannah Arendt ovo, te rekao Max Weber ono, a nikad se nećemo pozvati na recimo Slavu Kukića i njegove genijalne socio-ekonomske analize. Donedavna nam se - prema istoj našoj pogrešnoj logici - talijanska ministrica Maria Rosaria Carfagna („Mara“, kako smo joj i mi često znali tepati) možda pričinja lijepa i privlačna, dok našu Lidiju Korać nepravedno doživljavamo kao socijalistički relikt. Onaj Škotlanđanin Sir John Boyd Orr primjerice, taj nobelovac, biolog i prvi glavni tajnik Organizacije za prehranu i poljoprivredu pri UN-u nam je svima vrhunski autoritet, a Jerko Ivanković Lijanović obična hercegovačka prehrambeno-poljoprivredna budala. Sam Franjo nam je Asiški skroman, ponizan i predan, svet uostalom, a njegovi sljedbenici fra Luka Markešić ili fra Petar Jeleč valjda nisu.
''Da nije moje neobjašnjive potrebe podijeliti s vama sve svoje uspjehe i padove, postignuća i promašaje, vi biste za moj „iznenadni i nenajavljeni“ odlazak u nama susjednu zemlju saznali istom iz novih udžbenika povijesti za osmi razred, ako i tada. Zvali mi to „tihom diplomacijom“, „misijom dobre volje“ ili nekim trećim milozvučnim imenom, svodi se uvijek na isto: za povijesne iskorake, za okretanje „novoga lista“ ili otpočinjanje možda cijelog „novoga poglavlja“ ondje gdje je nekada bio rat i bila mržnja, potrebni su vizionari i njihova okrenutost budućnosti. Zar ima u Hrvata, ne mogu ne upitati se na ovom mjestu, za to pogodnije osobe od mene?“
''Potresno je čitati zadnjih dana ganutljive iskaze razočaranosti najnovijim „zaokretom“ SDP-a. U tim dirljivim iskazima oni koji su do jučer toj stranci „držali svijeću“, dok je ona pod okriljem institucionalnoga i ustavnoga mraka nasrtala na samu prirodu države Bosne i Hercegovine, svjedoče o svojim iznevjerenim nadama i propalim snovima. I meni, koji vam se činim čvršćim od ikakve stijene, dođe teško kad to čitam, sve kao da me prolaze neki srsi, kao da me sućut nekako svega obuzima.“
ja ovu knjigu definitivno kupujem.